KUBANCI I NJIHOV POJAM O VREMENU

Social

Naš Taxist živi u dolini Vinales. Pita nas gdje smo odsjele, dajemo adresu i kažemo da se gazdarica zove Catalina.

“Ah Catalina, de colore” – Taxist kaže da je oni crnce zovu “obojeni – colore”, a teta Catalina je crnkinja. Pitam se kako zovu nas… Raspitale smo se o svemu što možemo vidjeti u Vinalesu, i odlučile da ćemo tamo biti 4 dana. No, to nam nije bilo dovoljno. Prije dolaska u smještaj taxist nas pita želimo li već sada posjetiti plantažu duhana. Nemamo ništa u planu, pa kažemo da, ako se ne plaća ulaz.

DCIM100GOPROGOPR1099.

Plantaža duhana na ulazu u Vinales

Htjele smo odmah kupti kubanke, ali imali su samo cohibu – koja je koštala 12 eura (jedan komad), pa smo odlučile da ćemo to malo kasnije. Kada smo izašle iz auta, oko nas se stvorila hrpa djece…

“Caramelooooo” – ljubazno su pitali, i ispružili ruke prema nama.

“Što hoće oni?” – Pita Romana, a taxist odgovara da žele bombone. Sva sreća Peks obožava bombone, i uvijek ih nosi sa sobom, pa smo toj dječici dali po šaku.

Budući da više nemamo para, tražimo taxista da nam stane u banci. Peks će skoknut razmijeniti novce, a ja ću pričekati jer imamo puno stvari u autu. Došle smo u glavni grad/mjesto u dolini Vinales. Pod je prašnjav, okolo hodaju konji, ljudi pričaju jedni s drugima, pozdravljaju se, zadirkuju se… totalno nešto drugačije. Bile smo jako uzbuđene zbog Vinalesa, jer ćemo tu biti duže vremena i probat malo bolje upoznati ljude, zemlju običaje….Prošlo je već sat vremena – no Peks se još uvijek nije vratila iz mjenjačnice, i nije mi baš špica budući da nas čeka taxist, s trudnom ženom (koja nam se pridružila prije 15tak minuta), i budući da se nalazim na mjestu gdje sam i ja vjerojatno za njih “colora, a možda i pozirna” i gdje mi vjerojatno nitko neće pomoći, a možda me i taxist ukrade, i mene i moj mobitel i stvari jer mu nemam kako platiti, a sigurno se i čekanje naplaćuje.

Kažem taxistu da idem potražiti Peks, a on kaže, “Tranquilo, mucho nešto nešto banco, nešto nešto” – uglavnom rekao mi je da budem mirna i da je gužva. Super! Lako je njemu biti miran u svojoj zemlji. IIiiii evo Peks, nakon sat pol, kaže pričat će mi poslije, ok idemo u smještaj. Taxist nam nije htio naplatiti čekanje, i naplatio je kako je i rekao 30 CUC za vožnju od Havane do Vinalesa, ali dali mo mu bakšiš, bilo nam je bed.

Colora Catalina nas čeka ispred svoje kuće, pokazuje nam našu sobu, koja je bila tik do njezine sobe (ili možda sobe njezinog sina), i pita nas jel nešto trebamo – kavu, sok, čaj… Užasno brzo priča španjolski, i ništa ju ne razumijem, ali trudim se. Pokazuje nam roof top terasu gdje se možemo odmarati i piti kavu. Terasa je hit, pa smo ostale na njoj i rekle joj da bi colu. I tako se fotkamo, odmaramo od vožnje, no cole nema. Nagađamo da nije zaboravila, ipak je prošlo već 20 minuta. Siđem dolje, i vidim da se sin od Colore Cataline vratio iz dućana s dvije cole. Koliko mi je bilo neugodno što sam slala jadnog čovjeka u dućan po colu, pa sam se ispričala. Njima nije bio problem, njima je samo traquilo. Njima nije izgledalo kao da je to 20 minuta, njima je to bilo normalno jer smo mi njihovi gosti, mi njihovi domaćini i nije nikakav problem da nam ugode na bilo koji način. Bilo nam je bed piti tu colu, dali smo im novac, ali nisu ga uzeli. Jednostavno nije stvar u tome. Stvar je bila u tome da je čovjek donio colu, da mu je to bio užiatak, i da je bio sretan jer smo mi bile sretne dok smo na roof top terasi pile colu.

DCIM100GOPROGOPR1660.

Roof top terasa na našoj kući u Vinalesu.

Pozvale smo ga da sjedne s nama, pitale smo ga o gradu, dao nam je dosta savjeta gdje da idemo, gdje da razmijenimo novce, gdje da izađemo, gdje da kupimo karticu za internet. Sve. Super, idemo se otuširat, oprat kosu pa idemo. Eeeee, ne bude tako lako.

Tuševi na Kubi su još jedan fenomen, i dio avanture po nazivom “Snađi se druže”. ako imaš dugu kosu kao Peks, zaboravi na pranje kose, jer voda iz tuša teće kap po kap. Nedaj bože da puno i dugo kakaš ko ja, jer je veeelika šansa da ćeš zaštopat WC nakon prvog istovara. No dobro, što je tu je, uspjele smo se oprati i istovariti i idemo u grad. Prvo internet, pa banka, nešto za posjest, pa ćemo vidjeti di ćemo.

Pred poštom gdje se kupuje karta za Internet je red, ali ima samo 5 ljudi u redu. Super, pričekamo. Nakon 10 minuta, red se bome ne pomiče. Nakon 20 min dolaze neki drugi ljudi pa idu preko reda, a nitko im ništa ne govori. Sada već čekamo sat vremena, i pomaknuli smo se za jednu stepenicu. Upoznajemo neke lude Amere koji nam objašnjavaju kako stvari funkcioniraju na Kubi. Kubanci stanu u red, i čekaju da dođe netko iza njih.  I onda zapamte ko je prije njih, a tko je iza njih, i onda odu, popiju rum, zapale kubanku, otuširaju se itd, jer znaju da je prosječno vrijeme čekanja za bilo šta DVA I POL SATA! Super. Nakon dva i pol sata kupile smo kartice za Internet, kupile smo 5 komada, jer nikad ne znaš, bolje da ih vratim u ZG nego da opet izgubim dva i pol sata.

DCIM100GOPROGOPR1227.

Kupile suvenire dok smo čekale red za Internet.

Iduća je banka, i mijenjanje novaca, jer Peks prvi put nije promijenila dovoljno. Stanemo u red, ovdje ima nešto više ljudi, ali ajde krećemo se. Dođemo na red nakon dva sata.

“Koliko novaca želite promijeniti” – pita me teta

“Može 300 eura” – Dajem 6 novčanica po 50 eura. Gospođa uzima moj novac, te broji jednu po jednu i pregledava ih na danjem svjetlu. Nakon toga poziva kolegicu da ona prebroji 6 novčanica od 50 eura i da ih isto pogleda na danjem svjetlu. Dogovore se njih dvije da je sve OK. Gospođa me traži osobnu, putovnicu, i sve druge dokumente. Pregleda jesam to stvarno ja, pa uzima papir, i rukom prepisuje svaku novčanicu u svoj red na papiru i upisuje serijski broj novčanice. Daje mi taj rukom ispisani papir da potpišem. Potpišem. Nakon toga ukuca u računalo sve što je napisala na papir. Isprinta s računala novi papir i da mi da potpišem. Potpišem. Ode negdje spremiti novac i donese mi CUC-e. 300 eura je otprilike isto toliko CUC-a (malo više), ali je potrajalo i brojanje tih novčanica, i ponovo potpisivanje da sam iste dobila. I TO JE TOOO; WOOHOOO uspjela sam promijeniti novce!! Nakon samo DVA SATA! Teta me lijepo pozdravila kao i čuvar banke.

Da, tranquilo Željka, mislim si, pa život je spor i lijep, treba uživati u svakom trenutku brojanja novaca, potpisivanja papira, i osmjehu drugih ljudi. Zašto žuriti, ako svijet dobro funkcionira polako :).

I dobro da smo ostale dan duže u Vinalesu, budući da smo pola jednog dana potrošile na mijenjanje novaca i kupovinu Internet kartica.

Za kraj dana ostalo nam je samo da kupimo suvenire i rezerviramo izlet za kažu jednu od najljepših plaža u Vinalesu – Playu Levisa.

Viva la Cuba!

DCIM100GOPROGOPR1230.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *