TAJLANDSKE ATRAKCIJE ZA TURISTE

Social

Teško je za povjerovati da jedna zemlja čiji mještani imaju toliko jako izraženu religiju, zemlja gdje je Budizam Tajlanđanima njihov način život i njihovo učenje, ima druge raznolikosti u kojima se sve to što ih religija uči kosi sa onim što prodaju turistima. Tajland, koliko god on bio lijep, i koliko god ta priroda bila divna, ipak je to prije svega atrakcija za turiste. Glavna backpackerska ulica, Khao San Road prepuna je agencija za bukiranje izleta, a na ulici možeš kupiti sve što ti treba.

Kako je Tajland prije svega zemlja prirode, životinjskog svijeta i prelijepih plaža, Tajlanđani su to divno iskoristili ne bi li naivnim turistima prodali sve lijepo što njihova zemlja ima, i uopće ih ne krivim za to. Naše putovanje je dijelom bilo organizirano preko agencije, a dio smo sami istraživali. Istraživanje je precool, jer kada se sam snalaziš, updaneš u nevolje, pa upoznaš ljude, pa se na kraju ipak snađeš.

Tajlandske su turističke agencije pokretna traka, mjesta uvijek ima za dan poslije, na slikama izgleda prekrasno, a kada dođeš na mjesto zločina, teško povjeruješ da turisti toliko novaca još uvijek daju za oskudne izlete. No, kao i svi, želimo i mi biti dio ekipe, napraviti fotke s ludog Tajlanda i uživati maksimalno.

Plutajuće tržnice

Rezevirali smo izlet dan prije. U agenciji nije bilo baš mjesta za pregovore. Naglasila sam samo da se želim kupati sa slonovima i da ne želim sjediti u onoj njihovoj instalaciji koju montiraju na slonovska leđa. Ako ću već biti na slonu, voljela bi da to bude u prirodnom izadnju – vulgaris, ja na njegovom vratu ili leđima, i da se kupamo i igramo u vodi. Mislim da me Tajlanđanin u agenciji nije apsolutno ništa shvatio. Pokazao nam je slike koje su izgledale kao one skinute s interneta, i rekao je da je to to. Probali smo još u par agencija, ali bezuspješno, sve ista priča, iste slike, ista cijena, same same…. Kada je trebalo naplatit izlet, jako je vješto ukucao broj na kalkulator i pokazao mi cijenu. 1300 bahti po osobi. Nije djelovalo strašno, pa smo uzeli. Tražio nas je ime hotela, naše ime i prezime, te nam je dao broj telefona ako slučajno nešto krene po zlu.

Vozač je došao po nas u 7:15 idući dan ujutro, baš kako je rekao. U kombiju za 5 osoba je već sjedilo dvoje ljudi. Kako smo opet skoro probdjeli noć, zaspala sam čim sam sjela u kombi. No, samo par minuta poslije, stajemo i kreće premještanje. Sada se nas četvero iz ovog kombija mora premjestiti u drugi kombi, i pridružit će nam se još četvero novih. Sjedala su kožna, uska, ali nije gužva pa opet spavamo.  Nakon 2 i pol sata drndanja, što mi je super došlo da me uspava, stižemo na jedno od glavnih obilježja Tajlanda – plutajuće tržnice.

Tu se iskrcavamo i čekamo svoj red na long tail brod na kojem ćemo plutati rijekom. Međutim, gužva je i čeka se cca 45 min, pa ćemo malo prođirati kroz market.  Zamišljala sam nešto drugo kada sam istraživala plutajuće tržnice. Mislila sam da je to hrpa čamčića na kojem Azijati prodaju svoje rukotvorine, i čitala sam da oni tu žive. Također, mislila sam da je sve puno boja, voća, sokova, i da možeš pričati s ljudima. No ubrzo skužiš da je svijet malo manje lijep kada makneš instagram filtere.

Na brod smo se ukrcali sa još 10 ljudi (ne znam kako smo svi stali, ali stali smo).

Vožnja je trajala 20 minuta, nije bilo vremena za razgovor ili pregovaranje ako si htio nešto kupit. Bila je gužva na rijeci pa smo se žurili. Ukratko, možeš kupiti suvenire tako iz broda, ali moraš biti jako vješt, i spretan jer nemaš puno vremena. Nisam primijetila da je itko išta kupio. Tete koje voze brodove su apsolutne maherice. Probijati se kroz ovu gužvu svaki dan, njima kao da je nešto uobičajeno, normalno i zabavno.

Nakon još sat vremena vožnje stižemo u Kanchanaburi, neki ljudi tu izlaze, novi ulaze pa nas je sada u kombiju toliko da nemaš mjesta za noge. Jedemo ručak u nekom improviziranom restoranu, koji nema WC, i jedemo što nam donesu, jer ne možemo baš puno birati.

Most na rijeci Kwai

Nakon ručka, možemo ići pogledati muzej rata i Most na rijeci Kwai. Imamo 20 minuta.  Most na rijeci Kwai mi je bila želja još dok sam gledala taj film. Pjevušila sam muziku i zamišljala kako je nemoguće da to postoji. No eto, 15 godina poslije, koračam mostom, pjevušim muziku skupa sa još sto Kineza, Španjolaca i Amerikanaca.

 

Kažu da je priča o uništenju drvenog mosta koji je postojao prije ovog mosta potpuno izmišljena. Most je sagrađen 1943. radi povezivanja postojećih tajlandskih i burmanskih željezničkih linija kako bi se stvorila ruta od Bangkoka, do Burme (danas Mianmar), kako bi se olakšala japanska okupacija Burme. Oko 100 tisuća prisilno unovačenih azijskih radnika i 12 tisuća ratnih zarobljenika je umrlo na cijelom projektu.

 

Slonovi

Zadnje što nas čeka su slonovi. Baš sam se nekako veselila druženju sa slonovima, sjetila sam se kako smo ih hranili i mazili na Šri lanci, a ovdje ćemo se još i kupati s njima i bit će super. Do slonova smo se vozili još 45 minuta. Slonovi su nas dočekali sa instalacijom na njima, i na svakom slonu je sjedio njihov gazda koji je imao neki šiljasti štap.

Neeeeeeeeeeeee, znači nema šanse, ne idem na slonove. Ali kako na Tajlandu nema vremena za razmišljanje, i sve je brzo brzo je nova tura turista već dolazi, već smo moj Mario i ja debelo jahali na slonu.

Ne znam što da vam kažem, visoko je, pa imaš osjećaj ko da ćeš past, slon ide niz stepenice, pa na uzbrdicu, pa smo došli do vode, pa je lik sišao sa slona, pa nam je rekao da možemo izać s instalacije i sjesti za vrati. Izašla sam jer ne volim te instalacije. Slonova koža je debela, malo tvrđa, i ima oštre dlake, no to me nije spriječilo da ga pomazim, nadam se da je to osjetio. Slonov gazda ga nas je cijelo vrijeme fotkao. Jahanje je trajalo predugo.

A onda smo ko na pokretnoj traci išli na kupanje sa slonovima. Došli smo do rijeke, slonić nas je već čekao u vodi, a na njemu je bio njegov gazda. Išli smo prvi, sjeli smo na slonića, i on nas je poprskao.

“Ok, finished” kaže gazda. To je to, okupali smo se 2 minute i gotovo je. Nismo mogli duže jer se na slonu još mora izredati 15 turista. 15! U 15 minuta!!

Ne znam u čemu je fora bila jahati slona 20 minuta i sjesti na njega da me on poprska vodom. Nije mi to bila namjera i nisam o tome čitala. Čitala sam o tome da ćemo kupati slonove, i da ćemo ih hraniti i da ćemo ih šetati, da ćemo davati mlijeko malim slonovima, i družiti se s njima. Čitala sam o tome da ćemo pomoći nedužnim životinjama i osobama koje se brinu o njima u sirotištima. No, kako sam kasnije saznala, za sirotište slonova se mora malo dublje zavući ruka u đep, i pitanje je na kraju krajeva hoće li novci otići u prave ruke.

Vožnja do Bangkoka trajala je nekih 3 i pol sata. Opet smo izbacili neke stare ljude i ubacili neke nove, pa smo do Bangkoka jedva disali iako je klima bila na 17 stupnjeva.

Tigrovi

Kako je Tiger Temple u Bangkoku zatvoren jer su drogirali i maltretirali tigrove, iste smo išli vidjeti na Phuket. Cijene za Tiger Kingdom ovise o tome kojeg tigrića želite posjetiti. Najskuplji je baby tiger, ali pretpostavljam da je ujedno i najmanji i najslađi pa smo njega odabrali. Cijena za igru s baby tigrićem je 1300 bahti po osobi. Zvuči puno, no jednom u životu je, pa ajde. Po nas je došao vozač. Tiger Kingdom nalazi se samo 15tak minuta od Patong Beach na Phuketu.

Za baby tigrića čeka se sat i pol, dečko na ulazu kaže da je baby tigrić i small tiger nisu neke velike razlike u veličini, ali je razlika u cijeni 400 bahti i ne moramo čekati. Svakako ćemo sve tigriće vidjeti kada budemo prolazili kroz Tiger Kingdom. Pošteno! Uzet ćemo small tigrića.

Na samom ulazu u Tiger Kingdom stoji veliko upozorenje o tome kako se oni brinu o tigrovima, zašto ovo nije zatočeništvo, kažu da ih puštaju u divljnu da se istrče, i da tigrovi nisu nadrogirani jer su tamo od kada su se rodili te su naučeni na ljude i da ne napadaju. Ok, whatever, želim vjerovati u to i s osmjehom na licu ulazim u kavez.

“Come here, let’s play with my baby” – kaže lik koji je zadužen sa small tigrića. Kako je bio iznimno sretan i dobro raspoložen, nekako mi je ulio malo povjerenja i onog feelinga da me tigar neće posjest.

“How long do you work here?” – pita ga mario

“Two months.” – ŠTAAAAAAAAAAA???? Dva mjeseca, ode moje povjerenje u nepovrat.

Jedan je tigar ležao, pa smo se slikali s njim dok je drijemao, pa smo se igrali s njegovim repom, kaže lik da to voli. Pa su onda došla druga dva tigra i onda su se oni natjeravali tako ispred nas, dok im je on bacao igračke od bambusa i lišća. Nakon toga smo se još malo poigrali i pofotkali s njima, i nakon 5 minuta predstavi je bio kraj.

To je to. Gotovo. 5 minuta. 900 bahti. 150 kn.

Da li vjerujem da tigrovi nisu nadrogirani? Vjerujem! Da li vjerujem da nas nisu napali jer su navikli na ljude? Vjerujem! A vjerujem zato što vjerujem da bi me isti taj tigar napao na afričkom safariju na nije naviknut na djipove i ljude u njima.

 

Phi Phi Leh

Sjećate se kada je Leonardo Dicaprio u filmu The Beach trčao kroz đunglu, pa je onda izašao na plažu, sjeo i divio se prirodi? E tako izgleda Maya Bay, najpopularnija plaža na svijetu zahvaljujući upravo tom filmu.  Upravo tako, prekrsno, kao iz bajke, filmski, bez instagram filtera, samo sa puno više ljudi.  Na plažu dođe toliko turista da su najavili njezino zatvaranje od lipnja 2018. – rujna 2018.

Kako do D PLAŽE?

Gdje god da ste smješteni na Tajlandu, bilo Phuket, bilo Krabi, bilo istočna strana, ne postoji agencija koja ne organizira izlet na Koh Phi Phi Leh. Sam Koh Phi Phi sastoji se od otočja koje je nastanjeno (Koh Phi Phi Don), i nenastanjenog otočja koji je nacionalni park (Koh Phi Phi Leh), a oni se jednim imenom zovu Koh Phi Phi. Imate naravno i više vrsta izleta: jednodnevni spori, jednodnveni brzi, dvodnevni, luksuzni, manje luksuzni i sl..

Izlet s Phuketa

Izleti s Phuketa nude jednodnevne i dvodnevne izlete na Koh Phi Phi Leh i Don. Ovi izleti znaju biti dosta bukirani, pa je dobro možda dan i pol unaprijed rezervirati izlet. Cijena je isto svugdje ista, no da se spustiti koji 20% do 30%. Izlet kreće u 6:30,  i vidjet ćemo čuda, čak idemo na Shark Bay, što mi je super jer sam oduvijek htjela roniti s sharkovima.

Čovjek je kako to biva bio točan ko sat, i vozili smo se jedno sat vremena do pristaništa gdje su nam objasnili što ćemo sve vidjeti na izletu. Najdivnije plavetno prostranstvo sam vidjela na Bamboo Islandu, snorkeling prekrasan, osjećaš se kao da si u filmu. No kako smo imali samo 40 minuta, to je dovoljno da se smočiš, nađeš ribe, fotkaš se, izađeš i posušiš se. Ako malo zakasniš, dođu oni po tebe, jer nema se vremena za čekanje.

U pauzi za ručak te iskrcaju na isto mjesto kao ostalih 40 brodova sa 400 turista koji su isto baš taj dan krenuli na izlet i imaju isti program i ručak na istom mjestu. Ovdje sam bila smještena prošli put svog boravka na Tajlandu (Koh Phi Phi Don), i to je raj na zemlji. Ručak je bio švedski stol sa 2-3 ponude, no ne baš čisto, i ne baš nešto od čega ćeš se najesti. No plaža oko restorana je bila divna!

Sljedeći stop je Monkey Beach, bez plaže. Nije bilo plaže, samo stijene i 2 majmuna koja su visila sa stijena ili netom tu zalutala jer je došlo gro turista. Za gledanje u stijenu s majmunima smo imali 5 minuta. Isto toliko smo imali za gledanje u Viking Cave. Nakon toga smo 20 minuta imali za kupanje između stijena gdje je Leonardo Dicaprio skočio, i onda napokon dugoočekivani Maya Bay iliti The Beach.

Da nije bilo toliko ljudi, mogla bi sa sigurnošću reći da je to raj na zemlji, i da ne postoji ljepše mjesto od ovoga, no ja sam si zamišljala da sam sama tamo (naravno sa mojim Marijem), i bilo je teško. Otok je divan, cijeli je pješčani. No ipak kada sjedneš na plažu i pokušaš par minuta uživati u tom suncu i pogledu, jednostavno teško ispred sebe možeš maknuti 20 glisera koji su došli iskrcati ljude i parkirati se dok oni rade selfije. Ne mogu reći da je bilo loše, bilo bi još bolje da nije bilo nikoga.

Točno u 17 i 40 dolazi brod po nas. Ne kasni. Shark Bay nismo vidjeli niti je bilo govora o njemu.

Izlet s Koh Phi Phi Don-a

Jednom prilikom bila sam baš smještena na Koh Phi Phi Don, i od tamo smo uzele izlet za poznate znamenitosti. Bio je to sunset trip koji je bio baš poseban. Krenuli smo oko 14h sa poznatim tajlandskim long tail brodom. Natrpao nas je čak 20. Ekipa je bila mlada i luda, cugali smo i družili se. Prvi stop bio je skok sa stijene sa 8 i 10 metara. Kako sam ronila to jutro, a morat ću i jutro poslije jer sam polagala tečaj, nisam smjela skakati. Ali Anđa je, skočila i malo sjebala vrat, ali kaže da je vrijedilo.

Monkey beach je na ovo izletu postojala, i doslovce smo se iskrcali na plaži i fotkali s majmunima. Svakako morate biti oprezni je kradu sve što imate u rukama pogotovo hranu i piće.

Na Mayu Bay stigli smo kada su svi brzi brodovi sa hordama turista otišli, i iako je sunce već lagano zalazilo, uspjeli smo uhvatiti Maya Bay bez ikoga, dok je baterija blinkala na -2%. Sve se ispraznilo, mobitel, go pro, fotić, sve, slikale smo se s mobitelom koji smo ponijele kako bi nam glumio Wi Fi.

Lagano je zašlo sunce, vjetar je okrenuo na stranu nepovoljnu za nas, i kapetan long tail broda se počeo brinuti kako ćemo nazad. Nisam neki paničar nikada bila, nekako se nadam da će uvijek sve biti OK, ali opet osjetiš knedlu u grlu kada vidiš da otok nije blizu, da voda ulazi u brod, i da ekipa oko tebe više “God please help us”. I Bog nam je uistinu pomogao jer smo uspjeli doveslati do uvale gdje je ludi kapetan predložio da idem ronit s planktonima.

“Čekaj, šta?? Sada? Po ovom vremenu? Mrkli je mrak i valovi su metar do 2!”

Rekao je da je to once-in-a-lifetime experience, pa sam si još jednom rekla ok, you are here only once, you will have this moment only once, i već mokra do kože od kiše sam skočila u mrkli mrak. Nikada u životu mi ne bi palo na pamet da po mraku skočim u more/vodu u kojoj ne mogu stajati. Minutu nakon što sam skočila sam zaboravila i gdje sam, i da je vani oluja, i da mi je zima za poludit jer sam bila okružena sa milijon panktona koji su toliko svijetili da nisam bila sigurna jesam li još uvijek na zemlji.

Glas kapetana vratio nas je u stvarnost. Bilo je to jedno od ljepših trenutaka u mom životu, kako obično nemam sliku kada mi se ovakve stvari dogode jer sam u 7. nebu, tako nemam ni sada, i morat ćete mi vjeroavti na riječ da ih je fkt bilo milijun i da su svi svijetlili.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *