TAJLANDSKI OTOCI SU MJESTO IZ BAJKE

Social

Tirkizna boja mora, vedro svijetlo plavo nebo, stijene koje svakih par sto metara izviru iz mora, voće, riba, i vaterni show svaku, ama baš svaku večer, raj za ronioce, raj za partije, raj za chillanje na plaži… Ono što vidite na slikama vidjet ćete i uživo. I to su baš tajlandski otoci. Svi su lijepi, svaki je poseban, i na svakome možeš raditi toliko slične, a opet različite stvari. I sada kako se odlučiti?

Postoje dvije strane, istočna, gdje je Gulf of Thailand udomio tri otoka, Koh Tao, Koh Samui, i Koh Phanghan, te Andmasko more, koje broji puno više manjih i većih otoka od kojih su najpoznatiji Phuket, Koh Phi Phi, Smilian Islands, provincija Krabi….

Koju god da stranu odabrali, nećete pogriješiti, jer ćete doživjeti najbolje zarone na svijetu, najtirkizniju boju mora ikad, partijati kao nikada u životu, i odmoriti se do iduće godine. Ipak, ako vas zanima ronjenje, preporučam Koh Tao, blizu je i Koh Phangan gdje ćete doživjeti najluđi party na svijetu – Full Moon party, a ako ste više tip za razgledavanje, ljenčarenje i kušanje kojekakve hrane, preporučam zapadnu stranu. Tamo također neće nedostajati niti partijanja, jer je Phuket raj za sve što možeš zamisliti da bi noćni život trebao imati.

Koh Tao

Kažu da je ovo jedno od najljepših i najboljih mjesta na svijetu za naučiti roniti. I dobro kažu! Čim kročiš nogom na otok, zaljubiš se, ostaneš bez teksta.

Više je načina kako da se dođe do Koh Tao otoka. Najjeftinija je kombinacija busa i broda. Bus vozi cca 10 sati od Bangkoka do Chumpona, i onda još brodom 2 sata do Koh Taa. Cijena karte je cca  25 eura, kreće se u 21h navečer, a stiže u 9 ujutro. Druga opcija je avion do Chumpona i brod. To je super, ali je 10x skuplje, ili se može avionom do Surat Thani-ja, i onda brodom 4-5 sati do Koh Tao. Daleko za raj na zemlji?

Stigli smo u 9 ujutro, mrtvi od noćne vožnje. U busu je klima pičila na najjače, ali smo dobili dekice. Ekipa je bila obučena u jakne, kape, šalove, duge nogavice, jer trebalo se zagrijati na 17 stupnjeva, ako si ponio robu za 30. Pokrila sam sve osim nosa, treba nekako disati.

Dogovoreni tečaj ronjenja nas je već čekao. Scuba Shark sam rezervirala preko Interneta. Uglavnom sve škole imaju cca iste cijene, ali smo nekako uspjeli ispregovorati da dobijemo još jefitnije od jefitnijeg. Tako da nas je tečaj ronjenja za Maria, 4 dana smještaja i moja dva zarona koštalo ukupno 300 eura. NIŠTA. Marijev tečaj traje 4 dana, a ja ću za to vrijeme chillati. Nemam pojma šta ću raditi na otoku, ali budem  već nešto našla. Instruktor nas je odveo do smještaja.

Put do Bugalova – Koh Tao

O’Chai bungalovi se nalaze tik uz plažu. Više bi se moglo reći da su to improvizirani bungalovi. Smiješno je kako se na vratima bungalova nalazi lokot koji jedva držiš u ruci, a sama vrata razvališ u tren oka, isto kao i prozore. Krevet tvrd ko kamen. Možda bi mekše bilo da smo spavali na plaži. No, čisto je, oko nas nema nikoga, mir je i tišina, pa smo zahvalni. Nismo zahvalni što vani pljušti, i nemaš šta drugo raditi osim spavati. Takvo će vrijeme biti iduća 4 dana, točno koliko smo na ovom otoku. Super! Prošli put kada sam bila na Tajlandu, i išla ronit na otoke, padala je kiša isto 4 dana, pa sam odlučila roniti. Mario je u 4 otišao na tečaj, a ja sam popodnevno kupanje, zamijenila ispijanjem kave na plaži u kabanici.

Bilo me strah. Čitala sam o kojekakvim ubojstvima na otoku koji su se događali unazad par godina, i nekako mi nije bilo svejedno. Obično volim pričati sa lokalcima, no sada sam šutila. Kavu sam naručila tako da sam pokazivala prstom na meni. Nikome ne vjerujem. Konobari su bili neopisivo ljubazni, nasmješeni, i predragi, no svejedno i dalje nikome ne vjerujem. Jedva sam preživjela ta 3 sata sama, dok Marija nije bilo. Na plaži je hit, ima masu restorana i birceva koji su totalna fora, a hrana je najfinija ikad. Napokon jedemo nešto prefino i konkretno na Tajlandu nakon spring rolica, pržene hrane, i svega ostaloga prženoga. Restorani na plaži su divni, hrana je prilagođena turistima, i sve je toliko fino i ukusno. Negativna strana je upravo ta što je malo skuplje od očekivanih cijena na Tajlandu.

Kava, ananas smoothie, žitarice s jogurtom

Imala sam puno toga u planu za Koh Tao, ima toliko divnih mjesta koje vrijedi posjetiti i koje su melem za oči, odmor za dušu. Jedno od njih je John Suvmit Viewpoint, vidikovac s kojeg se vidi cijeli otok, i Mango Bay – najljepši zaljev na otoku. No kako je neumorno padalo ko’ iz kabla, morala sam naći zanimaciju na Sairee Beach – gdje smo bili smješteni, dok je Mario ronio. Tako sam otišla na THE BEST EVER yoga class na svijetu. Trajalo je 2h, koštalo je 300 bahta, i bilo je najopuštajuće ikad. Nakon tih dva sata zena, sam pila čaj i gledala u kišu. Ipak sam se uspjela sprijateljiti s konobarima. Odlučila sam im dati priliku. Pokazali su mi da postoji super masaža s pogledom na plažu na 1. katu njihove kuće. Otišla sam na pravu tajlandsku masažu. Sat vremena, 300 bahti, žena me ubila i odmorila istovremeno. I stvarno, imala sam cijelo vrijeme pogled na plažu. Izmasirala mi je lice! Nisam znala da se llice može izmasirat. Vrijeme stvarno brzo prođe kada ništa ne radiš.

Otok je sam po sebi jako visok, prekriven šumom, točnije đunglom. U đungli je, za vrijeme nove godine ludi party koji traje 3 dana. Ekipa koja ovdje ne dođe zbog ronjenja, dođe zbog ludih partija. Kada pada kiša, voda se iz đungle slijeva nis strmine skroz do plaže, pa tri dana hodaš po mokrome.

Nakon 3 dana neprekidnih pljuskova, napokon je i kiši dosadilo, pa je prestala padati. Sunce je obajsjalo najdivniji otok na kojem sam ikad bila, ljudi su izašli van, otok je živnuo. Šetnja u kasno popodne je opravdala 3 dana kiše koji su pokušali pokvariti ovo prekrasno mjesto na zemlji.

Koh NangYuan

Postoji još divnije mjesto blizu Koh Tao otoka, a to je Koh Nangyuan otok. Na otok se plaća ulaz, a na samom otoku postoji samo jedan diving resort koji je skup ko sam vrag. No hvala nebesima, na otok se može doći izletnički. Na Sairee beach ima jako puno malih long tail brodova koji nude izlete do Koh Nangyuana, a može se uzeti i round trip oko otoka. Cijena za Koh Nangyuan je bila 250 bahti po osobi – round trip. Odeš kada hoćeš, i vratiš se kada hoćeš. Ulaz na otok se plaća još 100 bahti i ne smije se unositi nikakva hrana niti piće na otok.

Kao i sve na Tajlandu, i ovdje je horda turista. Profil ljudi su Kinezi u prslucima za spašavanje. Postoji predivan vidikovac na otoku sa kojeg se pruža pogled na divne pješčane staze koje povezuju male otoke. Do njega ima gro stepenica, i ide se kroz đunglu. Relativno se brzo dođe, osim ako ne zaglaviš u koloni sa Kinezima koji se penju u prslucima za spašavanje i maskama i disalicama, u japankama, i svakih 3 stepenice naprave selfie. Ne mogu im zamjeriti jer sam i ja u japankama. Kada se uspiješ probiti kroz gužvu dobiješ svojih 2  i pol minute da uslikaš najdivniji prizor ikada. Nemaš više jer dok poziraš i smiješ se u kameru iza tebe stoji gro kineza sa kamerama, mobitelima i selfie štapovima i već uletavaju i namještaju se. Nemaš više vremena ni zato jer kiša eto samo što nije počela.

Plaža je iz bajke, pijesak je bijeli. Dok koračaš pješčanim sprudom valovi ti lijevo i desno udaraju u noge. Osjećaš se kao da si na sceni snimanja za neki bolesni film, i kao da je plaža umjetna i napravljena samo za snimanje. Divota, nemoguće, nestvarno.

Dok smo popili kavu kiša je padala pa prestala. Kinezi su i dalje brijali po otoku s surlama, maskama, prslucima za spašavanje i snorklali na 1m dubine. Koliko ih je bilo, sumnjam da su vidjeli ikoga osim sami sebe.

Dok se otok lagano priprema za najluđi party ikad – onaj novogodišnji, mi pakiramo svoje stvari i krećemo dalje na drugi otok – Koh Phanghan.

Koh Phanagn

Dok sam čekala putovanje na Tajland, pogotovo na otoke, svaki dan sam gledala slike smještaja gdje ću odmoriti dušu i srce. Iako me Anđa nabrijavala za Full Moon, meni je samo bilo do tajlandske plaže i plami, i onih super slika koje ti oduzimaju dah. Smještaj nam je bio na plaži za koju kažu da je najbolja za slikanje, i da se upravo ta plaža nalazi na Tajlandskim razglednicama.

Vožnja do smještaja trajala je pola sata, i bila je poprilično skupa. Koh Phangan smo izabrali baš zbog Full Moon partija. To je najpoznatiji party na plaži koji si još uvijek ne mogu zamisliti kako izgleda.

Do otoka se može doći brzim katamaranom iz Surat Thanija, ili s nekog drugog otoga (npr. Koh Samui, Koh Tao).

Smještaj je divan, savršen. Bungalov u blizini plaže do kojeg nas je doveo automobil na struju (onaj kao na golf terenima), sa super velikim krevetom. Doduše daleko od svega. Prvo ćemo na plažu. Ne znam šta da kažem za plažu, ogromna je, ljudi nema, i nije za plivanje, samo malo snorklanja. Boje su divne u suton, predivne! Ima i ljuljačka pa se ljuljaš i osjećaš kao na filmu The Beach.

Otok sam po sebi je totalno cool, ulice na kojima ćeš nerijetko naići na skutere, restorane na plaži i uz cestu, gdje je apsolutno sve domaće, postoji i sirotište za slonove i kojekakve aktivnosti koje možeš raditi na otoku, no ljudi prije svega ovdje dolaze zbog Full Moon-a.

Ovaj put smo na Koh Phangan išli samo radi toga. Bukirati se mora puno ranije, jer ćeš ili a) popušit smještaj, ili b) platiti masne pare koje nemaš. Smještaj smo ovaj put rezervirali 6 mjeseci unaprijed. To je bio jedini slobodni smještaj čija je cijena po noćenju bila manja od 100 kn. S druge strane, ostale cijene su bile više od 600 kn! I daleko od partija. Kako je party na popularnoj Haad Rin plaži, smještaj smo tražili da bude u blizi. No samo koji tjedan prije putovanja, host nam je otkazao smještaj, s obrazloženjem da je došlo do pogreške i da ne možemo rezervirati smještaj samo na jednu noć. Ok, nije bed, pa ima toliko još smještaja, pa nać ćemo nešto. Ali nećeš naći ništa, jer kako on ne nudi smještaj na jednu noć, tako nitko ne nudi smještaj na jednu noć. Baš nigdje. Čak ni hostel, ni hotel, ni privatni smještaj ni ništa. Kada je Full Moon party MORAŠ rezervirati smještaj na par noći, za koje cijena neće biti ispod par tisuća kuna, pa čak ni u hostelu. Tako da pazite na to.

Nakon silnih objašnjenja, i natezanja sa hostom, ipak nam je ponudio small tiny room, koja je doslovce bila improvizirana soba. Vlasnik se sjetio da usred dnevnog boravka napravi prostoriju sa 4 pomoćna drvena zida u koju je stao samo krevet, i naša dva ruksaka. Pod je škripio pod nama, izvana se čulo sve kao da spavamo na ulici, ali barem je krevet bio dobar, a jastuk mekan (što je čudno za Tajland). Kupaonica je naravno bila shaer-ana, nalazila se u prizemlju (naša je soba bila na 1. katu), no bila je puno bolja od same sobe. U prizemlju je gazda napravio restoran sa super hranom. Smještaj je nudio i prijevoz do Full Moon partija, za samo 100 bahti po osobi.

Koh Phi Phi

Teško je izdvojiti najbolji tajlandski otok jer je svaki po nečemu poseban. Koh Phi Phi mi dijeli prvo mjesto sa Koh Tao-om, no nikako se ne mogu odlučiti koji je bolji, budući da su totalno različiti po svojoj prirodi. Ipak, Koh Phi Phi je jedini otok na svijetu koji nema ceste, što znači da nema ni prijevoz. Voziti oko otoka se možeš samo brodom. To je jedna stvar koju nismo znali kada smo rezervirali svoje savršeno mjesto na ovom otoku. Čim izađeš iz broda dočeka te horda ljudi koji su došli pokupiti neke turiste. Mi takav prijevoz nismo imali. Istraživali smo kako doći do smještaja na jeftin način, ali na žalost jedini put je bio brodom koji je koštao 13 dolara u jednom smjeru. Hmm, mora postojati drugi put, ne mogu vjerovat da ćemo davati 13 dolara za put svaki dan od smještaja do otoka gdje se nalazi sve.

Smještaj je bio savršen. Bungalov usred džungle, restoran na plaži, plaža bez ljudi. Na recepciji su rekli da postoji brod koji vozi dva puta dnevno do centra i besplatan je, no meni nije odgovaralo vrijeme polaska jer sam platila tečaj ronjenja, pa sam morala ili plaćati 13 eura ili ići alternativnim putem – pješke 30 minuta kroz džunglu. Normalno da ćemo kroz džunglu, pa šta bi nam se moglo dogoditi, nemamo 13 eura za brod.

Satovi su počinjali ranom zorom, u 7 se već kretalo na zarone što znači da sam u 6 morala krenuti iz kuće, da stignem još nešto i pojesti. 30 minuta pješačenja svako jutro je bila najbolja odluka koju sam mogla donijeti na tom putovanju, jer me na pola puta svako jutro dočekao ovaj prizor.

Pogled na cijeli otok, nigdje nikoga, samo mir i tišina. Priuštila sam si svako jutro 10 minuta uživanja u ovome. To je to, zbog toga smo došle.

Hrana je na otoku bila čudo, gdje god da smo otišli bila je prefina, ljudi su bili divni, skompale smo se s instruktorima i nakon 4 dana koje smo provele baš tu, rasplakale smo se ko kišna godina, kada smo zadnju večer ponovo pješačile do našeg smještaja. Preostao je još jedan dan, da položim svoj tečaj ronjenja, a onda doma. Položila sam, ne vjerujem uopće da je netko nekada pao taj ispit. Ali sam zato ja pala na dupe, kada smo trebali uzet stvari i ukrcat se na brod. Anđa me nije mogla dić, ostala sam ležat. Nekako sam došla sebi, kaže ona nakon 2 sata. Brod je otišao, i morali smo još jedan dan ostati na otoku.  Smještaj smo tražile satima, sve je bilo puno ili preskupo. Odlučile smo rezervirati smještaj u jednom hostelu u kojem je cijena bila koliko toliko OK. Taman da ćemo platiti, hrpa turista izlazi iz sobe i vrišti da su svi opljačkani. Malo sam se navrnula kroz prozor, i svi su lockeri bili prepiljeni, ekipi su nestale stvari iz sobe. Ne znam jel bio dar s neba ili što već, ali odlučili smo za smještaj dati više para i biti smješteni na plaži.

Farewell party s Tajlanda je bio kakav treba biti, vatra posvuda, bucketi po svuda, ekipa koja pleše i ne mari za sutra.

Phuket

Kad se sjetim Phuketa, prvo što mi padne na pamet su Rusi. Nema šta tamo ne piše na ruskom. Od natpisa na pločama, do jelovnika u restoranima. Čak je i Google Maps pokazivao imena restorana i kafića na ruskom. Više ima Rusa nego Tajlanđana, Phuket je uređen do boli, Patong Beach izgleda kao Miami Beach (nije da sam ikada bila u Miami-ju ali vidjela sam na filmovima). Plaža se proteže u nedogled, a skupa s njom restorani, kafići, suvenirnice, prodaja voća…Dok ležiš na plaži do tebe će doć lokalci koji će ti ponuditi da puštaš lampion, da ti donesu sok ili pivu, da ti prodaju naočale i druge oblike odjeće. Većinom je naravno sve skuplje nego da ustaneš s plaže, prijeđeš cestu i kupiš sve na štandovima uz ulicu.

Do Phuketa je najlakše doći jer je najveći otok, ima aerodrom, i karte su iz Bangkoka prejefitne. 300tinjak kuna je povratna karta Bangkok – Phuket. Do Phuketa također voze svi busevi iz svih dijelova Tajlanda. Tajlanđani su specijalni u tome. Poprilično je pristupačna cijena avionske karte ako se želite uputiti u obližnji Kuala Lumpur, Singapore ili predivan Bali.

Hit je roll’n’roll sladoled, koji se radi od PRAVOG voća (možeš birati banane, borovnice, maline, što god…), super gustog i slatkog mlijeka u prahu, dodataka kao što su oreo keksi, i preljeva koje želiš. Onda se to sve smuti, zaledi na ledenoj površini i rola se. Najfiniji sladoled od 2,5 eura IKAD.

Osim restorana u kojima hrana košta kao da si osvojio na lotu, može se fino najesti i na Night Marketu. Tamo ima svega, meso, riba, povrće, voće, sladoled, alkohol, sokovi, sve svježe i sve što želiš. Nema što nismo probali. Sve je u obliku finger food-a, pa smo od svakog štanda probali nešto. Najfinija je bila riba sa gradela, ko na moru. Izabereš svježu ribu, hobotnicu, tiger fish, ma šta god želiš, a on ju uzme, očisti baci na žar i kasnije pripremi za jelo. Uzmeš na štadnu do salatu sa svime, i pivicu da zaliješ najfiniju večeru IKAD. Za mjesto se moraš snaći i izboriti, ali je gušt.

Smještaja ima na pretek i preskupi su. Za sobu u najgorem hotelu ikad, koji je bio blizu plaže smo platili 1000 kn 3 noći. Soba na 1. katu, bez prozora i 200 kubika vlage nije baš bila idealno mjesto za spavanje. Otvarali smo vrata, palili klimu, ali ništa. Tražili smo zamjenu sobe, ali ništa. Jbg sve je puno, pa ili trpi ili plati.

Ipak za kraj dana, nije bilo ništa ljepše nego kupiti Heineken od 0.6L u 7Eleven-u za par kuna, i sjesti na plažu i gledati kako ekipa pušta preskupe lampione u nebo, dok ti se pijesak uvlači u dupe.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *