MEXICO CITY – TO NIJE SAN, TO POSTOJI!

Social

Žac di ovaj put ideš?

U Mexico?

Ti si luda! Nije te strah?

Bilo je prvo što sam čula kao komentar na još jednu od svojih pustolovina. Ali obično kada mi netko kaže da se nešto ne smije, ja kao prstom u govno uvalim i probam, pa znaš onu, ako prođe prođe. Nije me strah, 5 nas je, i ne može biti loše. I ne može biti opasno ako se ne zajebavaš. Avionsku kartu sam počela pratit, od trenutka kada mi je prva osoba rekla da ne bi trebli ići u Mexico City. Uboli smo povratnu kartu za 460 eura po osobi, povratni let iz Beča preko Madrida do Mexico City-a. Lokalci nam kažu da je prava sreća što smo uspjeli naći tako povoljne karte, jer je prosjek cca 900 eura. Nekako sam se bojala da će sigurno nešto poći po zlu, tipa da će nam na check-inu reći da nas nemaju evidentirane. Inače, ako imate vizu za Ameriku, letovi preko Amerike znaju biti puno povoljniji. No, ako nemate, tranzitna viza zna biti i skuplja od obične turističke vize. Viza za Mexico nije potrebna.

Nisam očekivala puno od Mexico Citija. Zamišljala sam ga kao Bangkok, velike zgrade, trgovina po svuda, smog i prljavština. Ok, guglala sam slike, gledala sam Instagram, ali svi znamo sa koliko je filtera obojana svaka slika na Instagramu. Očekivala sam geto, da će nas dočekati ekpa na ulici sa pištoljima, da ću drogu moći kupiti na svakom čošku, i da ću požalit što nisam kupila pepper spray ili BAREM pogledala na youtubeu osnove samoobrane.

U Mexico cityu će nas dočekati Pavel, Matin frend. Kako Matu znam još od 1.osnovne, i moj je nabolji prijatelj ever since, a Pavel jako cijeni Matu, jer mu je Mate bio ko familija, isto kao i meni, i ja sam Mati bila kao familija, pa je na kraju priče Pavel osjećao veliku odgovornost da se prema meni ponaša kao prema rođenoj sestri, mami, i da mene i moje prijatelje čuva kao svoj rod, jer mu je Mate tako rekao. Mate je rekao da se pazimo, da se ne ističemo, da ne nosimo satove niti vrijedne stvari, da ostavimo mobitele doma, i da se ne upuštamo u bilo što nepoznato, jer je Mexico fkt opasan. I ok, da mi je to rekao bilo tko, ali kada ti to kaže Mate koji je vidio svijeta, malo se zasereš. Ipak, kakva jesam, uzela sam i satove i mobitele, i pun kofer robe, i šešira, ali ajde, pazit ćemo se.

Sletili smo u 5 ujutro, nakon 31 sat jahanja. Ne volim tablete, ali popila sam jednu za spavanje, jer imati jet lag na putu je sranje koje ti fkt ne treba. Na aerodromu show (ali puno manji nego kada si imigrant i dolaziš u Bangkok). Toplo preporučam ako ste informatički pismeni i znate engleski da potvrdu za ulazak u zemlju izvadite na automatu i ne čekate redove.

Pavel se ponudio da nas ranom zorom dočeka, no nije potrebno, Uber vozi, Interneta na aerodromu ima. Postoji Uber XL koji prima više od 4 osobe s koferima, dosta je skuplji od normalnog, ali sve skupa ništa. 200 pesosa (ili ti skoro 70 kuna) za 30 min vožnje za nas svih 5 je pa skoro pa đabe. No, Uber cijene se mijenjaju kao i vrijeme u Londonu, pa vas vožnja može samo ako naručite Uber minutu prije ili kasnije koštati skoro duplo. Mexico City na prvi pogled – ZELENO, i na drugi pogled – OGROMNO, na sedmi – ZELENO I SAMO ZELENO. A dobro možda je to samo do kvarta di smo smješteni. Naš kvart je Roma, miran kvart, dizajniran za turiste, a naš stan u zgradi na 9. katu. Sve u staklu, ogroman, sa tri velike sobe, sa cijenom od 5000 kn za 5 noći za nas 5. NIŠ. I znaš kaj, imamo svog vratara, koji nam je svaki, ali baš svaki put otvorio ulazna vrata od zgrade. Prvih 10 minuta smo proveli u tišini sjedeći u dnevnom i gledajući u grad. Nitko nije mogao spavati, oćemo ić vidjeti šta  nas sve čeka.

Pogled s 9. kata
The room view
Good night Mexico

Naša domačica iliti host, nam je ostavila upute za stan, mali vodič kroz CDMX, što jesti, gdje jesti, što piti i što vidjeti. Za doručak smo odabrali neki restač koji je bio najbliži, išli smo pješke. Sve ulice zelene, puna drveća, grmova, velikih krošnji. Bilo je čisto, i nekako mirno, tiho, domaće…nikako ni slično onom Mexico Citiju o kojem sam čitala.


Kafić/restoran je cool neki, više liči na neki europski, ili možda i američki, uglavnom, nije prljav, velik je i i ljudi su sređeni. Nisam baš tip za takva mjesta, pogotovo ne na ovakvim putovanjima, ali dobro ajde, ako je host preporučila onda ćemo probat. I ok, fino, nemaš kaj fulat, jaja, tost, avokado, sviježe cijeđeni sokić, kava, slika, smijeh, račun 1300 pesosa (400 kuna doručak za nas 5). A dobro nije najjeftinije, sigurno bi u Zagrebu našli jeftinije, ali ajde, nije da nemamo. Svejedno, ako će ovako nastaviti, nije baš onako kako sam čitala da su cijene.

Pavel nas je dočekao nakon doručka, ispred naše zgrade. Pavel je visok, pravi mexikanac, skroman i ekstremno društven. Ne mogu reći da sam upoznala ikada ikoga tko je bio toliko sretan odmah prvi put kada me upoznao. Uzeo je 7 dana godišnjeg dok smo mi bili u Mexico Citiju kako bi nas proveo po svom gradu i omogućio da se osjećamo kao kod kuće, a prije svega kako bi se osjećali sigurnima.

Nedjelja je, to je dan odmora za Mekskance. Dan kada svi uživaju sa svojim obiteljima na otvorenom, kada se slave rođendani, djevojačke, momačke ili se jednostavno pije piva. Coyoacan je četvrt u Mexico Citiju, malo južnije od centra gdje nedjeljom glavni trg (Zocalo) tog kvarta oživi kao da je nekakav praznik ili veliki događaj. Sve je šareno, i puno boja, ljudi su na ulici, plešu, pjevaju, ili samo uživaju jedni s drugima. Coyoacan je također i studentski grad, gdje je naš Pavel studirao, gdje je svaka kuća druge boje, a za drveća i zelenilo više se ne bi moglo naći mjesto. To je kvart gdje se nalazi čuveni muzej Fride Khalo, i jedan od najljepših parkova u Mexico Citiju. Nedjeljom Mexicanci imaju besplatan ulaz u muzeje, pa je bolje taj dan ne posjećivati iste jer show, a čekati u redu možete i po par sati.

Ulicama Coyoacana
Street dance

Floating markets

Xochimilco je jedna od najpoznatijih plutajućih tržnica u Mexico Citiju. Nedjelja je poseban dan za posjetiti Xochimilco jer je totalna špica, skupe se meksičke familije, pa se pije i jede do kad ne zađe sunce. Do samog ulaza u Xochimilco išli smo s taxijem od Coyoacana (cca 100 pesosa), a budući da je tamo bila veća gužva nego 1.8. u Makarskoj, drugi dio puta odradili smo pješke. Kako je CDMX ogroman, trebalo nam je GROOO dok nismo došli do pristaništa gdje možeš iznajmiti svoju barku, gondolu ili kako već. Cjenkanje nam nije dobro prošlo, tip je rekao da je barka 900 pesosa, i nikako nije htio spustiti cijenu. Nekako smo ispregovarali za 800 pesosa, što je baš bilo ponižavajuće za mene, jer sam u drugim zemljama uspješno spuštala cijene i do 80%.

Prije odlaska na barku treba kupiti dovoljno pive, hrane, grickalica, ako si mexikanac bez beda uzemeš i tekilu, i obavezno poneseš zvučnik jer je pod normalno da napraviš na barci party sa ekipom.

Najljepše je ići u zalazak sunca, i odmoriti se od napornog dana budući da smo po Coyoacanu prošli jedno 15 km. I krećemo, striček maše improviziranim štapom po podu, mi otvaramo Corone, i palimo bluetooth zvučnik sa mexičkom muzikom. Slušanje nam je nakon nepune minute ubila muzika s druge barke na kojoj su bili zvučnici od pola metra i na kojoj se slavilo majmunovo. Pet metara dalje se slavio 50ti rođendan sa mariachima, a nakon samo 3 minute vožnje smo upali u totalni krkljanac sa ostalih 20 barki, a predvonik je bio onaj koji je imao najjaču muziku na barci. A ništa, skompaš se sa ekipom, otvoriš drugu Coronu, i prepustiš se pjesmama koje prvi put čuješ.

Stojimo u kanalu, ne možemo ni dalje ni bliže, a desno od nas se nalaze posjedi gdje ljudi žive, i hejtaju što se tursti voze i izlaze na njihovu zemlju, pa je tako jedan od lokalaca objesio lutke koje izgledaju gore od Voodoo lutki sa natpisom da se njegovom posjedu apsolutno nitko ne približava.

Običaj je kupiti vjenčić od cvijeća curama na brodu, pa Pavel kao pravi domaćin to i čini, dok uz posljednje Corone i zvuke mariachija ističe naših dva sata na barci.

Put do doma nije dugo trajao, samo 45 minuta hoda, i 45 minuta vožnje metrom. No za Mexico City to je i više nego normalno.  

Povijesni dio Mexica

U tih kratkih (PREKRATKIH) 5 dana koji smo proveli u CDMX-u nema šanse da vidiš sve što želiš, ma niti približno, jer je grad ogroman, prevelik, ali opet predivan. Najbitnije kod svih povijesnih atrakcija je to da morate paziti do koliko sati rade. Neke se atrakcije zatvaraju već u 4:30h, pa je dobro ustati se što prije. Naš dan je počinjao uvijek oko 9h, dok se još cijeli grad budi. Meksikanci su veliki radoholičari, ali im se obično nigdje ne žuri – nešto kao working version Dalmatinaca.

Naša povijesna ruta je išla ovako:

Alameda Central – Palacio De Bellas Artes – Avenia Francisco I. Madero – Zocalo – Cathedral Metropolitana – Templo Mayor

U jednom danu nema šanse da sve to stignete, osim ako ste nabrijani kao mi i ako se nećete dugo zadržavati na pojedinim mjestima. Odmah blizu Alameda Central smo se prvi puta susreli sa Street Food-om, i meni osobno najfinije mjesto u CDMX. Ako ste finjak, i nemate dobar želudac, street food nećete moći probati, jer na prvu sve izgleda prljavo, hrana kao da danima stoji na otvorenom, i već vidite kako ćete se prikovati za školjku. No ima jedna tajna, ako jedete dovoljno ljuto, nema šanse da vam se išta dogoditi. Ipak, budući da imamo malo veću toleranciju na hranu, ovaj štand je tog jutra bio sve, ako ne i najbolja hrana na cijelom putovanju. No, više o mexičkoj hrani u drugom blogu.

Tipični mex street food

Prošećite parkom koji će vas dovesti do Palacio de Bellas Artes, meni osobno najljepše građevine u Mexico Ctiju. Placio de Bellas Artes krasi ogromna zlatna kupola, no nije to razlog zašto je ova građevina tako posebna. U palači se nalazi tisuće i tisuće umjetnina, fotografija, skulptura, glazbenih djela, a tokom cijele godine palača organizira razne evente. Inače, Meksikanci su veliki ljubitelji umjetnosti, i nerijetko ćete na ulicama vidjeti jumbo plakate umjetnika (za nas no-name) koji eto imaju negdje neki svoj event. Najljepši pogled na palaču pruža se sa 9. kata SEARS zgrade koja se nalazi točno preko puta same palače. Na 9. katu nalazi se cool birc sa terasom, u koji uđete, uzmete si neko omiljeno piće i opalite par selfija i smijete se ostalima koji čekaju na redu da naprave isto to.

Palacio de Bellas Artes
Palacio de Bellas Artes
Roof top view

Avenida Fransico I. Madero će vas dovesti do glavnog trga Zocalo. Definitivno mislim da je to najprometnija pješačka zona u Mexico Citiju. Svega tu ima, od sladoleda, uličnih svirača i glumaca, do Zare, Levisa, ulične kantine (također jedna od najboljih hrana ikad).

Avenida Francisco I. Madero
Avenida Francisco I. Madero
Street fun

A onda taj ogroman Zocalo, samo odjednom se stvori pustopoljina veća od sedam maksimirskih stadiona. Točno se vidi da je baš taj Zocalo glavni (inače, u Mexicu svaki kvart ima svoj Zocalo trg). Meksička zastava je pravi mamac za slikanje, i uvijek se pitam, zašto se nikada u HRV ne slikam sa HRV zastavom, ali zato di god da odem se slikam sa zastavom te zemlje. Taj ponedjeljak, kada smo posjetili Zocalo je bio njihov nacionalni praznik, pa smo naišli na svakakve performanse, kao npr. iscjeljivanje duše, istjerivanje vragova, slava mrtvih i sl…

Istjerivanje đavla, iscijeljivanje duše, whatever

Na samom trgu nalazi se Katedrala, ogromna i predivna, sagrađena od ostatka srušenog Aztečkog hrama koji se nalazi odmah do nje – Templo Mayor. Taj hram su srušili Španjolci (kao i sve drugo) i naredili da se od toga napravi katedrala. To je ujedno i razlog zašto je katedrala malo crna malo crvena, zbog kamenja od kojeg je nekada bio sagrađen hram (većinom vulkansko kamenje).

Katedrala
Opet katedrala

Templo Mayor je jedan od najčuvenijih hramova u Mexicu, u kojem su se održavale svečanosti, štovali mrtvi, i novi život. FUN FACT: Mexico City je sagrađen na vodi, a Templo Mayor se nalazio usred jezera, povezan mostovima do kopna, naravno, u doba Azteka. Tako su i nastale plutajuće tržnice, Xochimilco.

Templo Mayor

Ipak najveći utjecaj na nas ostavio je Muzej Antropologije. Inače, antropologija je znanstvena disciplina koja proučava kulturu i biološku raznolikost ljudi. Nema šta nema tamo. Ulaz samo 25 kuna, a možeš biti tamo satima, možda i danima. Ima sve, od teorije velikog praska i stvaranja kontinenata, do današnjeg modernog života. Ako je vaš vodič Pavel, nema što nećete čuti. Ono što sa sobom nosim je ovaj primjer Woodoo tvorevine, koji zapravo nije woodoo, već drvo života kao jedan od najskupljih i najvrjednijih stvari (osim lubanje, zašto? Više u drugom blogu o povijesti Mexica) koji svaka meksička obitelj želi imati u svom domu.

Drvo života

Frida Khalo muzej

Karte za Fridu Khalo je dobro kupiti preko Interneta, jer možete birati vrijeme kada ćete posjetiti jedan od najslađih muzeja u CDMX-u. Izbjegavajte nedjelju, tada Meksikanci imaju besplatan ulaz u sve muzeje, te ćete najvjerojatnije čekati više od 3 sata, a nije baš toliko vrijedno toga. Kartu smo kupili preko stranice: https://www.museofridakahlo.org.mx/en/the-blue-house/your-visit/ za ulazak u 10:30h, radni dan. Nismo čekali ni minute. Postoji poseban red za one koji su kartu kupili preko Interneta (to je red lijevo) i one koji još nemaju kartu (puno duži red desno od ulaza). Cijena karte cca 250 kn.

Muzej Fride Khalo

Do Fride Khalo se može javnim prijevozom. Metro je najbrži, ali ako idete radnim danom ujutro, preporučam da izbjegnete Metro jer su gužve bolesne, a i vjerojatnost da vas netko pokrade je puno veća. Može se i busom, međutim, mi nismo uspjeli dočekati taj bus, pa smo uzeli Uber, koji je isto i više nego povoljan.

Umjetnička

U Fridi se ne smije slikat, tj može, ali to morate platiti pa dobijete onu naljepnicu da ste „fotograf“. Frida Khalo ima mnogo toga za reći, osim što je bila javna tajna da je bila prostitutka zbog svojih lijepih obrva i madeža na licu, bila je i prava umjetnica. Kao malu ju je pogodio bus, pa je imala svakakve instalacije na sebi, no uvijek, ali baš uvijek se trudila da bude lijepa prije svega. Kuća joj je prava meksička, i fora je što je ekšuli i živjela tamo, i bome što su ti vrijedni Meksikanci uspjeli obnoviti gotovo sve, i održavati ju na životu.

To je bila Frida
Tu je radila
Ovo je nosila

Night life

Moje osobno najbolje iskustvo na ovom putovanju bila je borba Kečera. Koga? Kečera! One velike budale koje se obuku u one uske kostime, i glume da se tuku. Pavel nam je rekao da je to must see u Mexicu. Ne volim boks, i borbe, nikada nisam bila ljubitelj, ali ovo je show koji nikako ne smijete propustiti dok ste tamo. Ne samo što će vam sat vremena proći kao 5 minuta, nego zato što će vas boliti svaki dio tijela koji sudjeluje u urlanju od smijeha.

Ispred boks arene

Samo da znate, Lucha Libre – tako se zove show borbe kečera, nije show for real, to je namješten show, i svi to znaju, i iako plaćaju karte za nešto što je namješteno, presmiješno je vidjeti kako cijela arena navija za kečere.

Lucha Libre show

Uvijek se bore 2 ekipe po 3 člana, jedni su GOOD FELLOWS, drugi su BAD FELLOWS, pa vi birate za koga ćete navijati. Naravno, nikada doista ne znate tko će pobijediti pa uživate u toj skupoj pivi i čipsu koji vam nude da kupite dok se cijela arena trese i ori ponavljajući nadimke onih kečera za koji navijaju. Kečerima je njihova maska svetinja, znaju se često kladiti prije borbe u masku, pa ako izgube borbu, izgube i masku, nešto kao da su izgubili muškost.

Maska – muškost svakog Kečera

Mexičkim ulicama

Da se ne ponavljam, Mexico Citi je brutalno zelen, i definitivno jedan od najljepših GIGANTSKIH gradova koje sam vidjela, so far. Pa dokaza…


Ima i siromaštva, ima i favela, ali tamo negdje van grada, jedno sat vremena vožnje od centra dok nije gužva, ima i kriminala, ima i pljačke, i narkotela, a i beskućnika, ukratko ima svega, i doista sve možete vidjeti.

Favele

No, ako biste ipak pustili mozak na pašu, i ne brinuli se za pljačkaše, narkoboseve i sve ostale stvari koji prate zli jezici Mexica, provedite svoje vrijeme u Oazi  u centru grada – najvećem i najljepšem zološkom vrtu IKAD, u kojem nećete biti sigurni da li ste došli u đunglu ili u klasičan Zoo.


Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *