PIRAMIDE – SLAVLJENJE SMRTI ILI ZAŠTO SAM KUPILA LUBANJU?

Social

Znala sam neke priče o Aztecima i Mayama, većinom da su se nastanili na područjima srednje i južne Amerike, ali brate da ću baš kupiti lubanju i staviti ju da mi krasi hodnik i pozdravlja goste na ulazu, to baš i nisam znala.

Da li bi kupili za doma?

Teotihuacan

Teško se izgovara, a još teže se piše (u prijevodu Mjesto Gdje Su Rođeni Bogovi), udaljen tek sat i pol lokalnim busom od Mexico Citija, predstavlja jedan od gradova gdje su živjeli najozloglašeniji narod na ovim područjima – Azteci. Za Teotihuacan je dovoljno odvojiti pola dana, ako krenete dovoljno rano. Bus staje na kolodvoru u Mexico Citiju – Mexico Central Norte. Tamo je popriličan kaos kao i u Metrou, ali dovoljno je samo da pratite znakove di piše Teotihuacan. Teta na šalteru vam proda čitav niz karata za taj kratki put, a vi se nadate da će sve biti OK jer ipak ulazite u bus s lokalcima. Bus je definitivno jedan od zanimljivijih prijevoza koje možete izabrati do piramida. Ako ne volite bus, iako, nema razloga da se bojite, na raspolaganju su još i taxi, ili organizirana tura.

Nakon što smo se odmaknuli iz gužve i predivnog Mexico Citija, krenuo je onaj Mexico City kojeg smo viđali u mafijaškim filmovima. Favele, brkati ljudi u potkošuljama, motori. Pitali smo Pavela nekoliko puta da li možemo složiti neki roadtrip po favelama. Pavel se nasmijao. Nije ništa rekao. Bilo je par prijedloga da se obučemo kao lokalci, da poderemo odjeću i tenisice, ali zajebancija je prestala kiselim Pavelovim poluosmjehom.

A onda, samo odjednom smo se našli u crtiću Lucky Luke-a. Na ovom sam mjestu, prvi put kada sam izašla iz busa, imala osjećaj da sam u Mexicu. Bus iz ’67 nas je iskrcao na mjestu gdje je nastala najcool slika ikad.

svi moji kaktusi

Ok… možda ne samo jedna slika, nego njih 50. Inače, kaktus mi je najdraža biljka, definitivno. Još kao mala imala sam brutalnu sposobnost da ih sve uništim. Imala sam cijelu policu punu kaktusa i svi su umrli nakon tjedan dana, ali ja bi ih svejedno dalje kupovala, dok nisam odrasla i skužila da kaktus ne uspijeva u zatvorenom i mračnom prostoru sa puno vode. Tako da je ovo za mene bio throwback in childhood.

U Teotihuacanu je priroda čudo, ali ono stvarno čudo. Možda će vam biti malo manje čudo ako ne ponesete kremu sa faktorom 50 i hektolitre vode.

Teotihuacan

Teotihuacan je bio nekad bio grad gdje su obitavali Azteci – narod koji je zapravo claimao zemlju tog grada i počeo širiti svoju kulturu. Danas pod zaštitom UNESCA, dobro očuvan i restauriran, mjesto je koje vas neće ostaviti ravnodušnim. Realno, tamo možete hodati satima, slikati se danima, ali ako vam se ipak ne da, postoje tri najvažnija mjesta za posjetiti, a to su: Piramida Sunca, Piramida Mjeseca i Avenija Mrtvih.

Eto tako malo…
Male piramidice
Vidi se kome se slika

Piramida Sunca je najviša u Teotihuacanu, i treća najviša piramida na svijetu. Nitko ne zna zašto se tako zove, osim možda zbog toga što je trebala biti najviša. Pretpostavlja se da je služila kao tunel do grada. Penjanje na piramidu je najs, ali nije must. Već fora ju je vidjeti iz doline. I možda penjanje ne bi bilo toliko zahtjevno da vani nije bilo +30, i da stepenice nisu bile visoke pola metra. Toplo preporučam ne gledati iza sebe kada se penjete, čisto da izbjegnete onaj AAAAAAAAAAA UMRIJET ĆU efekt.

Piramida Sunca
Pogled sa Piramide Sunca
Još jedan pogled sa piramide Sunca

Piramida Mjeseca je nešto niža od piramide Sunca i s nje se pruža najljepši pogled na cijelu Aveniju Mrtvih. Primarna uloga piramide Mjeseca je bila ta što je služila za žrtvovanje. Azetci su vjerovali da žrtvovanjem uveseljavaju Bogove, koji će ih onda nagraditi dobrima (dobrim vremenom ili dobrom hranom). Bolja žrtva, bolji ulov. Bolja žrtva je značila što više prolivene krvi. Ritual žrtvovanja obavljao se na piramidi, jednom mjesečno, i obično bi se žrtvovalo 2 ljudi. Kandidati su bili mnogi, i većinom su žrtvovali neki dio tijela, a neki i cijelog sebe. Da budem baš brutalna, ljudi su se ubijali pred svima, a najvećom žrtvom su smatrali vađenje srca. Nakon ubojstva, točnije žrtve jel, dijelovi tijela su zakopani u piramide ili dani u ZOO kako bi nahranili životinje, a glava je obješena na zid vječne slave kako bi se Azteci vječno mogli sjećati i štovati osobu koja se žrtvovala. Jer realno to im je donijelo dobar ulov i hranu. Tako su nastali beskonačni zidovi puni lubanja. Legenda kaže ako se penjete tako da ste bočno okrenuti piramidi, prvo s jedne strane, a spuštate s druge, da će to rezultirati dobrom plodnošću (tjelesnom, ne zemljanom).

Pogled na Aveniju Mrtvih
Walk of Dead
Iza je Piramida Mjeseca

Kad vas Teotihuacan umori zbog vrućine, vrijeme je za klopu. Samo nekih 20tak min pješke od Piramide Sunca (možete izaći odmah blizu nje van, ne morate ići na glavni ulaz), nalazi se predobro mjesto sa hranom. No o tome više u drugom blogu, ovdje ću samo spomenuti da je zabava bila zajamčena.

Kill the organizer

Ne volim Azeteke, tj. ne cijenim njihovu kulturu, ne samo što su ju preuzeli od drugih naroda i tvrdili da je njihova, nego zbog tog čudnog običaja štovanja mrtvih. No, nisam htjeter, treba o svemu čuti i sve vidjeti. Dok su Azeteci htjeli silom htjeli prikazati svoju dominaciju, Maye su to radili na malo drugačiji način. Maye su mi draže zbog toga što su bili veliki umjetnici i matemaričari, a vjerojatno i zato što su živjeli kraj mora.

Chichen Itza

Totalni must see, ne samo zato što je svjetsko čudo, nego zato što je baš baš WOW i što ćete tamo kupiti najjeftinije suvenire (o tome više u drugom blogu). Do Chichen Itze smo išli iz Tuluma autom (rent-a-car). Puno vas jeftinije izađe ako uzmete lokalni bus. Za ture se nisam raspitivala, jer sam već navikla da te pošteno oderu, no možda ne bi bilo loše raspitati se jer postoji mogućnost da imaju popust na ulaznice. Do Chichen Itze ima jedno dobra 2 i po sata, i još dođeš u drugu vremensku zonu. Precool, putovanje kroz vrijeme autom. O putovanju kroz Mexico autom sam čitala i dobre i loše stvari, većinom loše, da vas zaustavljaju na cesti, traže pare, opljačkaju vas, uzmu vam bubrege i slično. Nama se ništa nije dogodilo, čak nas ni policija nije zaustavila, i neki će ovo nazvati pukom srećom. Upoznali smo čak i curke koje su cijeli Yucatan prošle autom. Ceste su normalne, osim gigantiskih ležećih, kada naglo sa 80 na sat moraš usporiti na 20 na sat bez upozorenja i oznake, no sve ostalo je fkt OK. Oko ceste šuma, zelenilo, prašuma i opet samo zelenilo. Primijetiti ćete ako letite avionom od Mexico Citija prema Tulumu da je stvarno svugdje đungla, a tek tu i tamo pljune neki gradić, cesta ili gigantski resort.

U Chichen Itzu smo došli rano, a već je pičilo sunce ko u podne. Dok smo čekali u koloni za ulaz kupila sam prvi suvenir, neku Mayansku glavu za 10 kn. Prodao mi ju je lik preko prozora od auta. Za ulaz u Chichen Itzu se čeka minimalno 30-40min, i stvarno nije bed ako nije brutalno vruće. Karta je skupa, kartice primaju, ali jedan dio morate platiti u kešu. Ovo zadovoljstvo nas je koštalo 480 pesosa po osobi (nekih 160 kn), što možda opet nije puno kada se sjetiš da bi Dubrovačke zidine platio 250 kn, a uopće nije svjetsko čudo. I eto ga, ušli smo, mi još 689 Kineza, Japanaca, lokalaca, i jedno 200 Rusa.

Za Chichen Itzu preporučam da uzmete lokalnog vodiča. Šetati po ovom ogromnom gradu bez da išta znate može biti poprilično dosadno i dugotrajno, osim ako ćete svu lovu potrošiti na suvenire.

Krajolik divan, krošnje, drveće, zelenilo, i sve toliko ogromno da je odjednom izgledao kao da su se svi ljudi izgubili negdje. I evo je pred nama, slavna piramida – El Castilo, koja izgleda totalno glupo kada staneš pred nju i gledaš u nju i uopće ne kužiš zašto je to svjetsko čudo. I onda se slikaš kraj nje s osmjehom od uha do uha, zapravo je bolje s leđa jer će bolje proć na instagramu, i prokomentiraš, isss ma preglupo i ne vjerujem da smo tu došli da bi OVO vidjeli. I fkt je, tako je još došlo njih 500. Slika na kojoj se kesim tako da mi se i osmice vide je dobila potpuno drugi smisao kada sam doznala zašto je ovo svjetsko čudo.

Gledaju njih tri i nije im jasno

Naime, prije mnogo vremena, kada su u Chichen Itzi – jednom od najvećih gradova na ovim prostorima živjele Maye, gradile su hramove koje mi danas zovemo piramide. Zovu se hramovi zato što nisu šuplji kao piramide, nego je velika vjerojatnost da se unutar tog hrama nalazi još jedan manji hram. Naime, Maye su bili veliki umjetnici i matematičari, veći nego mi danas (a koristimo svakakve programe i strojeve), i kada htjeli su napraviti takav hram koji će im služiti kao kalendar, točnije da znaju koji je trenutno datum. Pa kak sada to napravit ako imaš samo mozak i par kamenja????? Nemam pojma i nije mi jasno ni dan danas. Ono što znam je da su Maye prvo napravili mali hram za koji se ispostavilo da je po nečemu dobar, ali ne dovoljno pa su ga kasnije buildali da bude veliki. Nekaj ko danas kada radiš MVP, prvo napraviš nekaj malo da fita, a onda buildaš priču. Maye su znali Scrum bolje nego što ga mi danas koristimo. Hram El Castillo ili Temple of Kukulcan je ima 91 stepenicu sa svake strane (ukupno 4 strane), što simbolizira broj dana u godini podijeljeno na 4 godišnja doba skupa sa glavnom stepenicom na vrhu. Ima 52 razine koji simboliziraju tjedne, 7 nečega koji simboliziraju dane u tjednu, i sve to ne bi bilo uopće WOW, do onog dana u godini kada se se dogodit suncostaj. Taj dan točno POLA piramide bude u mraku, a pola obasjano, a duž glavnog stepeništa se iscrta zmija s glavnom koji gmiže prema dolje. Ta se zmija spoji sa ogromnom glavom koja predstvalja njihovog boga – Quetzalcoatl-a. I OK, možda ni to nije WOW, i možda ćete pomisliti kao i mi, a jbt pa ko to danas ne može napraviti. E pa da, tako je pomislila nekolicina inženjera i stručnjaka kojima je Vlada dala da uzmu najnaprednije strojeve, izaberu lokaciju i naprave piramidu koja će biti identična i imati istu funkciju. Napravili su, i kada je došao suncostaj dogodilo se apsolutno jedno veliko NIŠTA.

Maye su isto žrtvovale svoje ljude, ali na nešto drugačiji način. Oni bi našli najljepšu ženu, ma i djecu ili muške, okitili bi ju nakitom od žada i bacili u najružniju Cenotu koju sam vidjela. Cenota je bila u obliku lijevka tako da kada ženu bace, da se nikako ne može popeti. Kićenje nakitom od žada nije bilo zbog ljepote, nego zbog toga da kada te bace u Cenotu, da brže potoneš. Tako barem legenda kaže. I naravno zato što su mislili da je to veća žrtva. However, kada su neki nabrijani istraživači išli kao roniti dolje i tražiti zlato, Nnsu ništa našli osim stotine lubanja.

Cenotes u kojoj su lubanje

Chichen Itza je dosita bio jedan od najuščuvanijih gradova u Yucatanu, i jedan od najljepših, i mislim da je i najuščuvaniji upravo zbog toga što se baš tamo nalazi svjetsko čudo – El Castilo, no ipak najveći grad koji nije baš toliko dobro očuvan je Coba.

Coba

Coba se nalazi jako blizu Tuluma, nekih pola sata vožnje, i napokon smo ovdje odlučili uzeti vodiča i naučiti sve o Mayanskoj kulturi. Tek smo ovdje saznali pravu priču o Mayama, o njihovom žrtvovanju i tradiciji. Striček vodič priča sat i pol, za 600 pesosa, i kaže sve što biste trebali znati o Mayama i to u samo vašoj privatnoj turi.

Coba se nalazi između dvije lagune, i kada se popneš na najvišu piramidu koja se nalazi baš u ovom gradu, prizor i nije tako zapanjujući s obzirom na svu patnju koju do gore moraš proći. 120 stepenica do gore, možda ne vrijedi tog pogleda, ali kao i uvijek vodimo se za onim “you are here only once, you will have this moment only once”…

Idemo goreeee
Eto, niš posebno

Kako su Maye bili veliki umjetnici, hramove, piramide, ploče, zidove, ma sve što su mogli, su ukrašavali slikama. Preko slika su pričali svoju priču, koja se dalje kroz koljena prenosila sve do dana današnjeg. Maye su koristile boje, i to samo od prirodnih materijala (kukaca, biljki i sl.), još se danas na pojedinim hramovima i pločama znaju vidjeti originalne boje, no većina se isprala i nestala. Svo to silno kamenje iliti piramide, Maye su prenosili na leđima sami, jer kotač još nisu poznavali. Njihovo je lice specifično, i prepoznatiljvo po uskom šiljatom nosu i visokom čelu (čisto da se zna, nisam potomak Maya).

Maye su bili sportaši. Igrali su čudan sport (Xcaret) s loptom koja je bila veličine i težine današnje medicinke, a smjeli su ju pucati bilo čime osim rukama, nogama i glavom, dakle samo ramenom, koljenima ili bokovima. Xcaret se igralo između dva zida, na kojem su bila postavljena dva obruča na visini cca 3m, a momčad koja prva ubaci loptu kroz obruč je pobjednik. Igra nije imala vremensko ograničenje, jer je pobjednik morao netko biti, a možete misliti koliko je teško ramenom ili laktom ubaciti medicinku kroz obruč na visini od 3m, tako da je igra znala potrajati i 24 sata. Bilo je čast pobijediti jer se pobjednik naravno žrtvovao za Bogove. Za razliku od Azteka, pobjednika se nije ubijalo, već se on samo ranjavao. Mogao je birati gdje će se raniti, a obično je to radio na više mjesta.

Xcaret igralište
Vidiš rupu?

Maye su gradile velike stadione u koje bi dolazili bogati, kako bi gledali te utakmice. Za Maye je to bio veliki event, nešto kao današnje svjetsko prvenstvo, samo što je pobjednik igrao da se rani, a ne da zaradi 😊.

Coba

Preporučam da uzmete bajk u Cobi, ogromna je, a u šumi, pa je vožnja biciklom pravi gušt. Rentanje nije skupo, ali svakako zapamtite broj bajka, jer naći bajk kada ga negdje ostavite da istražite neki hram je pravo čudo.

Tulum Ruins

Zamisli takav grad na stijeni, tj. na litici, sa zelenim prostransvima, drvećem, cenotama, u crvenoj boji, s kojeg gledaš u beskrajno more, i ako imaš dobar vid ko Mario, vidiš Kubu. To je nekada bio grad Tulum, od kojeg su danas samo ostale ruševine. Ulaznica tek nekih 75 pesosa, opet ništa s obzirom na to što sve možeš vidjeti i koliko se divno osjećaš.

Tulum je zapravo nekada bio lučki grad, a kako su Maye poznate kao dobri trgovci, Tulum im je služio kao trgovačka veza sa cijelim Yucatanom. Nema čime Maye nisu tržile, no većinom su to bili tirkiz i kamen od žada. Tulum Ruins lagano podsjeća na Split, Dioklecijalnovu plaču ili Dubrovnik, iako nema ni približno veze s time.

Tulum Ruins su danas Ruins, jer su ih nekad davno uništili Španolci koji su ploveći karipskoim morem ugledali crveni zid, a najviše ih je impresionirao El Castilo, pa eto zašto onda ne bi uzeo nešto što ti se sviđa i claimao kao svoje. Ipak, koliko god Španjolci sve uzeli, ostalo je ono malo što je očuvano do dana današnjeg.

Od sve te silne tradicije koja o kojoj sam pisala, najjača je ona o lubanjama. Najpoznatiji praznik u Mexicu je Dan Mrtvih ili Dia De Muertos koji za Mexikance prestavlja poseban dan. Kako su drevne civilizacije posebnu pažnju posvećivali upravo žrtvovanju i štovali sve one koji su to radili, dan danas ostala je posbena poveznica između mrtvih i živih koja se simbolizira oslikanim lubanjama. Imati oslikanu lubanju u kući nije simbol smrti, niti da će se nešto loše dogoditi, to je simbol sjećanja, poštovanja i ljubavi prema prema svima onima koji više nisu s nama.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *