OAXACA – SVE O MEZCALU I PRAVOJ MEKSIČKOJ PRIRODI

Social

I tako ja čitam kako nikada u životu neću probati bolju rakiju nego u Provinciji Oaxaca.  Kažu da je to pravi doživljaj, i da kad si tamo, treba samo to piti.

Tog smo se popodneva oprostili s Pavelom. Bilo mu je krivo što neće dijeliti s nama opijanja rakijom u Oaxaci, poželio nam je svu sreću, i s najvećom tugom u srcu pozdravio se s nama. Pavel je čovjek koji nam je obogatio srce u svakom smislu te riječi zbog svoje nesebičnosti i ogromnog meksičko-hrvatskog srca.

U avionu smo dobili čips i Coronu, sve što treba za sat vremena leta od Mexico City-ja do Oaxace. Mali aerodrom dao je onaj feeling male sredine u koju idemo, i te smo večeri prvi puta osjetili da doista idemo na odmor. Prtljaga je došla za 5 minuta, prijevoz smo sredili za 10, i nismo ni još bili svjesni da smo sletjeli, a već smo se vozili u organiziranom prijevozu iliti kombiju jer drugog prijevoza nema (čitaj Uber i sl…). U malim gradovima to je tako, lokalci još uvijek drže udio u prijevozu i vlasnici su svega što mogu biti, država ih još nije uzela. Na putu do centra ne izgleda baš obećavajuće, favele se protežu i ovdje, poprilično je mračno i na ulicama nema nikoga, a kao svaki bi čas trebali stići do smještaja. A onda, samo odjednom kao da ga je netko nacrtao stvara se najslađi gradić na ovim prostorima – šarena, mala, intimna i vesela Oaxaca. Već nas je na prvi pogled oduševila.

Netko mi je rekao: „Ako želiš vidjeti sve vrste meksičkih kaktusa, a da ne ideš na sjever, svakako moraš posjetiti Oaxacu“. Da, naravno da želim. Pa kaktus mi je najdraža biljka! Ima jedno mjesto u Oaxaci koje čuva sve vrste kaktusa, a zove se botanički vrt (Jardines Etnobotanico). Nalazi se u centru, radi dvokratno i da bi ga posjetio moraš uzeti vodiča, točnije platiti turu, i ne smiješ brijat sam po vrtu. Početak je dosadan, ubiju te u pojam sa pričama o čuvarkućama, kamilici, kukuruzu i sličnima, i to traje sat vremena, a ti cijelo vrijeme čekaš da vidiš te čuvene kaktuse, i realno ne zanima te zašto su kaktusi tu došli, jasno je da im ovo podneblje odgovara, samo želiš vidjeti fu*** kaktuse. I onda se ukažu, i fora je, fkt je, instagramski, nestvarno, kao za razglednicu, screensaver ili poster.

Aleja kaktusa
Ja bi da mi je ovo dom

No ako ste se uputili u Oaxacu samo zbog toga – WRONG IDEA! Ulice ovog grada su nešto što mami osmjeh na lice, pune boja, života, divnih i slatkih restorana, rooftop barova za popit cugu, malih slatkih tržnica za suvenire, čokoladarnice, i naravno najbitnije – kušaonica Mezcala – meksičke rakije.

Vidi šta smo lijepe

Mišljenja su podijeljena, netko voli Mezcal, netko hejta, a meni se gadi je smrdi na noge, miševe i pišalinu. No, ipak sam ju kupila, možda nakon koje čaše bude dobra (kao i loš viski). Čokolada isto nije nešto, ali je čokolada pa nikako nije na odmet. Super je što možete probati čokoladu prije nego što ju kupite, a isto tako možete kupiti svakakva čuda od čokolade. Ako vam se ne svidi, kava je uvijek dobra opcija, pogotovo ako malo dijete možete razveseliti tako da kupite narukvicu za tek par kuna. Meksička djeca su najbolji prodavači ikad, prvo zato što su djeca, a drugo zato što ne dođu curi prodati narukvicu, već dođu do dečka i pitaju ga da kupi narukvicu za svoju curu 😊. Pa tko ne bi!

Čokoladarnica
Kušaonica Mezcala

Tu večer se kasno u našem smještaju na rooftop-u održavala neka jazz večer. Točila se piva, 3 za 2, a dobra klopa je bila na meniju. Općenito u Oaxaci možete naći svakakva događanja, no većinom su to salsa večeri. Glavni chef nam preporuči što da jedemo i nosi nam pive. Uskoro dolazi i Carlos – vlasnik smještaja na čijoj smo terasi ostavili dušu. Kako nam je Pavelova mama spremila paket mexičkih proizvoda za doma, svakome od nas je stavila i bocu dobre tekile. Pa zašto ne začiniti ovu noći i predivan pogled na Oaxacu bocom tekile. Carlos nam je donio limetu, nije se ljutio što pijemo tekilu u njegovom baru koja nije njegova, štoviše, donio nam je i čaše, a kada su svi gosti otišli puštao nam je meksičku muziku, a mi njemu hrvatsku. Izmijenili smo playliste, penjali se na stolove kako bi mu do kraja dočarali mjesto od kuda dolazimo. Carlos nam je rezervirao izlet za Hierve el Agua – slap koji nije slap, već stijena koja izgleda kao slap. Pravo čudo. To što smo se morali idući dan probuditi u 8h, nas nije spriječilo da dovršimo bocu tekile. Glavobolju i mučininu koja nas je dočekala iduće jutro pripisali smo jakoj limeti. Svak bi rađe to jutro ostao u krevetu, no par sto kuna koliko smo platili ovaj izlet natjeralo nas je da se ipak ustanemo.

Hierve el Agua i priroda koja oduzima dah

Preporučam da za ovaj izlet uzmete organiziranu turu da ne izgubite puno vremena, i da posjetite sva cool mjesta. Unaprijed platite prijevoz i vozača, a onda prilikom ulaza na svaku atrakciju plaćate još dodatno. Ulazi nisu puno i opcionalni su, tako da ako želite nešto preskočiti nije bed. Naš prvi stop je El Tule tree – iliti jedno od najširih drveća na svijetu (ako ne i najšire). Visok cca 35 metara, promjera 11 metara, nalazi se nekih 11km vožnje od Oaxace. Na ulazu vas dočeka dečkić (visine do lakta), koji će vam pokazati što je sve našao na drvetu. Tako ćete npr. vidjeti dupina, glavu lava, predsjednika Busha, guzu J. Lo – naravno not for real, ali dobra je vizualizacija. Dečkiću se daje napojnica, ali ne prevelika (tako barem kaže vodič), da se ne navikne na novac i da ne pobjegne iz škole.

Kombi je krenuo dalje, cesta je postala prava onda off road, pa nam se limeta zbog koje nam je pokvario želudac dobro promiješala. Ne znam kako bi vam najbolje dočarala tu prirodu….Znate one prave meksičke scene iz Marisol ili još bolje spota Desperados gdje Antonio Banderas bezbrižno galopira cestama? E pa tako nešto. Mario mi stalno na uši šapće da će nam sada prodat organe, Kum se naravno s njim udružio.

Ipak se to nije dogodilo, a nedugo nakon El Tule drva smo se našli na jednom od najljepših mjesta u Mexicu – Hierve el Agua. To što sam vidjela sve meksičke kaktuse u botaničkom vrtu, nije bilo ni približno dobro kao kad ih vidiš u divljini kako slobodno stoje. Napravite đir po „slapu“, neka vas ne spriječi visoka temperatura ili jak vjetar, istražite mjesta i ponesite tenisice, nemojte biti ko Česi na Biokovu, i naravno malo fun facts kada ste već tamo. Naime, voda je kroz tisuće godina formirala dvije velike stijene u obliku slapa, a danas je ta voda bogata mineralima, te ćete zateći i lokalce koji tamo dolaze samo smočiti noge ili se okupati. Voda je nešto hladnija, no ako idete u neko drugo doba godine, vode ima puno više i toplija je. Vrijedi se okupati, sjesti na rub, i zamisliti da je sve tvoje, osjećaj nešto kao u filmu Kralj Lavova.

Ako ste fan kulture i zanima vas sve o Meksičkoj povijesti, posjetite i Mitlu. Mitla je drugo najveće arheološko mjesto u Mexicu koje pripada Zapotec kulturi. Zapoteci su, po naši, originalni domaći pravi Mehikanosi. U prijevodu Mitla znači „place of rest“, a posebna je zbog svojih složenih mozaičkih oblika i geometrijskog dizajna koji pokrivaju grobnice, ploče, pa čak i cijele zidove. Ovi mozaici izrađeni su od malih, sitno izrezanih i poliranih komada kamena koji su spojeni bez upotrebe fancy materijala. Nijedno drugo mjesto u Meksiku navodno nema ovako nešto. No, opet ako vam i ovo nije dovoljno, onda odite barem zbog kaktusa (ovdje su jedni od najboljih) ili pravih meksičkih vodiča.


U Meksiku je dobro kupiti tkaninu, bilo koje vrste, pogotovo ako znate da se radi ručno od prirodnih boja i materijala. Probali smo napraviti tepih, bilo je poprilično zamorno i dugotrajno, ali predobro za pustiti mozak na pašu i jedno 2 sata gledati u niti koje se isprepliću. Najviše su nas oduševile boje, i način na koji se dobivaju. Ugl puno posla, jer prvo moraš ulovit bubu, onda ju uzgojit, onda ona pusti neki sok u boji, pa to pak miješaš sa nekom bojom od neke biljke da bi dobio drugu boju, pa treću pa 25-tu, i onda bojaš. Meksikanci skupo naplaćuju taj užitak posjedovanja ručno izgrađenog tepiha u stanu. Jedan tepih srednjih dimenzija bi me koštao cca 1000 kn. Opet, možda i nije toliko skupo za sav trud i posao, no i dalje vjerujem da negdje iza ove kuće i ovih vrijednih žena stoji neka opasna mašinerija koja ove tepihe izradi za čas.

Na red je napokon došao i čuveni Mezcal. Nema Meksikanca koji se neće pohvaliti Mezcalom, isto ako što nema Hrvata koji se neće pohvaliti svojom rakijom. Mezcal je meksička rakija, i radi se baš u Oaxaci. Kažu da ako želite probati najbolji Mezcal odete baš tu, u Oaxcau. Proces proizvodnje rakije traje 3 tjedna, dugo oni to rade, ali mislim da je to zato što im nitko nije rekao da može to i malo brže. Mezcal se radi od više vrsta agave. Agava se najprije peče, pa se drobi, pa fermentira, pa se dva puta destilira nebi li ste izvuklo ono najbolje od rakije. Ima više vrsta Mezcala, a razlikuju se po tome koliko su odležali. I tu sam, nakon cijelonoćnog opijanja tekilom, još jednu šansu dala Mezcalu. Počeli smo s najeftinijom, i nije bilo dobro, pa sljedeća, ok, bolje, i tako 4 puta dok nismo došli do one najskuplje, koje je OK, ali opet ni približno ko naša domaća rakija

Ipak, nije mi žao što se noć prije nisam napila od Mezcala nego od tekile, koja je u Mexicu bolja nego bilo gdje na svijetu. Koju god da kupite valja, pa makar i ona najjeftinija. To nije silver tequila koja je izmišljena da bi uvoz u Hrvatsku bio jefitniji, nego ona prava zlatna koju možeš piti bez ikakvih dodataka.

I dok se limeta u želucu lagano smiruje, pod utjecajem 7 mjeseci odležane rakije ili ne, napuštamo našu najdražu Oaxacu. Nekolicina naše male družine će reći da im je ovo bio highlight putovanja. Možda je zbog osjećaja sigurnosti, možda je zbog male sredine, kaktusa, prirode ili ulica, a možda i zbog terase zbog koje su jutra ovdje bila posebna.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *