MEKSIČKA HRANA (KAKO MI JE JEDAN ČOVJEK OBOGATIO SRCE)

Social

Pavel je Meksikanac, iako na izgled pravi domaći, njegovi korijeni sežu sve do naše Hrvatske. Nikada ne bi pričala nečiju osobnu priču na blogu, ali Pavel je ponosan na svoju i vjerujem da bi bio sretan da ju pročita, a i zanimljiva je priča, i jedna od stvari zbog koje ću pamtiti Mexico city. Pavelovi roditelji upoznali su se na Kubi, još davnih dana dok je biti pomorac bio stvarno luksuzan i cijenjen posao. Mama je ostala trudna, tata za to nije znao (nije ni mama odmah znala), i tata se po vojnoj dužnosti vratio u Hrvatsku. Nikada se više nisu čuli. Pavel je cijelog svog života pokušao naći svog tatu, i uspio se, pukom srećom, i to nakon 20 godina. Bio je uporan, ali uspio je. Mama se još uvijek nije ponovo susrela s tatom. Jednostavno nije bilo prilike. Pavel i mama upravo zbog toga, gaje velike osjećaje i posebnu pažnju prema nama Hrvatima i svemu što je općenito iz Hrvatske.

Naš frend Pavel

Meksikanci znaju nekada biti uporni i naporni, i ne kuže kada treba stati. Sve to rade u najboljoj namjeri, bez bilo kakve namjere da te povrijede, ili da ti naprave bilo što loše. Kada sam se počela dopisivati s Pavelom, i planirati putovanje, znala sam da neće biti onako kako sam zamišljala. O jednoj te istoj stvari smo se dopisivali tjednima, jer bi on uvijek zaboravio da smo o tome pričali. Inače sam control freak, pa možete mislit koliko mi je to išlo na živce.

Pavel je odlučio uzeti godišnji dok smo u Mexico Citiju i provest nas kroz svoj grad, ugostiti nas kao pravi domaćin i pokazati svojim Hrvatima koliko i zašto voli Mexico City i zašto je toliko dobar i prekrasan. Prvo što mi je palo na pamet je, čekaj malo, tip će uzeti GO da bi nas vodio kroz CDMX, pa šta on nema pametnije posla u životu. Da Žac, vjerojatno ima, ali dolaze Matini prijatelji, i taj čovjek će svoje dragocijeno vrijeme potrošiti kako bi vama bilo dobro, kako bi se vi osjećali sigurno i kako bi prije svega postao vaš prijatalj, jer je to za njega najvažnije. Važnije od neke dobre fotke, od nekog dobrog komada odjeće, od dobro isplaniranog putovanja, jer prijatelji ostaju for life.

S Pavelom smo Mexico upoznali kroz povijest i meksičku hranu. Sve ono što vam pričaju o meksičkoj hrani i sve ono što mislite da je meksička hrana – NIJE. Niti približno. U Mexicu se sve vrti oko tacosa na sve načine, guacamolea i pive. I to smo okretali svaki dan, nešto slično kao kada odeš u Bosnu pa samo jedeš burek i čevape.

Tacosi sa ananasom

Prvi susret s meksičkom hranom je bio na marketu u Cayoacanu. Pavel nas je pitao jel želimo nešto kao pravo meksičko ili bi bili fancy.

“Noooooo, only real mexican foood brother, only real one” – svi smo povikali. Pavel je nešto naručio, kaže the best of, uzeli smo meksičku pivu – , a na stol su došli tacosi sa milion različitih umaka i priloga. Sam si slažeš što ćeš jesti, uzemš tacos (to je mala tortilja), i onda dodaš vrstu mesa, možeš i neko voće, i neke umake – ima ljutih, blagih, onih koji ti pašu, koji imaju čudan okus, ukratko svega…. I sada, bilo je to fino, ali ne onako kako smo mislili da će biti fino. Mi smo navikli na naše tortilje, začine i okuse, pa se ovo čini bezokusnim. No đabe je, pa jbg. Od tog trenutka smo smanjili očekivanja za mex hranu, i šta Pavel kaže da probamo ćemo probat.

Street food nam se najviše od svega dopao. Imali smo problema sa shvaćanjem tacosa, buritosa, chimichange i sl, jer smo uporno htjeli pojesti hrvatsku tortilju, što god da naručimo nije bilo to to. Kako god, tacose smo ubijali. Na street foodu dobiješ poštenu porciju za malo para. Ovo na slici je bilzu Palače Bellas Artes, i def je jedno od must try u Mexicu.

Ipak, najfinije i najcool mjesto gdje smo probali koliko toliko domaću mex hranu koja nije bila tooooliko prilagođena je bilo u Teotihuacanu kada smo slučajno šetnjom došli do restorana iz meksičkih filmova koje smo gledali u HRV. Sve šareno, Meksikanka pjeva meksičku muziku, a u restoranu sjede bijelci. Pavel naručuje neke tacose pržene u dubokom ulju različitog punjenja – sira sa piletinom, govedinom, nekim povrćem, ma za prste polizat. Obavezano je predjelo na svakom doručku, ručku i večeri bio guacamole – jednostavno je di god da ga u Mexicu naručite je najbolji ikad. Dečki su udarili po ozbiljnijoj hrani – mix avocada, pržene svinjske kožice, i svakakvih dodataka koji se onda nekako slažu u pogodite opet – TACOS. A onda piva i tekila – ne može bolje!!! U Mexicu je najbolja tekila ikad, i nikako nećete požaliti ako uspijete u kofer ugurati nekoliko boca koliko god da one koštale.

U Tulumu i na Isla Mujeres ćete rijetko naići na domaću hranu – većinom je sve prilagođenije Europi i Americi pa je objašnjivo zašto Ameri na svim svojim blogovima toliko hvale Mex hranu. Tamo su i cijene nešto skuplje, no ipak, što god da smo naručili nije nadmašilo doručak od 500 kn prvi dan u Mexico citiju. Trip Advisor će vam pomoći na ove dvije lokacije, no ako želite original hranu, morat ćete pitati našeg Pavela.

MUST TRY

  1. Guacamole – uvijek i svugdje – nama je bio obavezan početak svakog jela, a nekad i cijeli obrok. Guacamole je kombinacija avocada, luka, rajčice, limete, i začina koji se jede uz tortilja čips
  2. Tequila – nema finije nego u Mexicu
  3. Corona, Sol – samo po paket, gajbu u najbliži dućan i direktno na plažu. Cijena u dućanu je svega par kuna, dok ćete ju na plažama platiti i do 20.
  4. Prženi tacosi – čim vidite u nekom restoranu na slikama zarolanu malu prženu tortilju, to uzmite – to je njabolje ikad, okusi se tope u ustima….
  5. Street food – nema zime i nemojte se bojati, probajte jedite, uživajte
  6. Voće – ne volim ananas, ali taj u Mexicu je nešto posebno. I to ne samo ananas, već i sve ostalo što možete kupiti bilo gdje i bilo kada

Domaća večera

Ulazimo u meksički stan Pavela i njegove majke. Pet nas je. Došli smo na tradicionalnu meksičku večeru koju je njegova majka odlučila spremiti za nas kako bi nas ugostila i omogućila nam da probamo nešto što se danas rijetko na ulicama nađe. Pavelova majka je kuhala cijeli dan, nije stavljala ljute umake, jer zna da nismo naviknuli na ljutu hranu. Nismo htjeli smetati, i mučiti ju, no njoj je bila čast kuhati za nas Hrvate.

Napisala je na komad papira riječi dobrodošlice na Hrvatskom i poželila da joj opet dođemo, iako smo tek sada upravo došli. Na stolu nas je čekala juha, domaća, ne znam od čega, ali je mirišala kao bomba, a nakon toga je slijedilo više vrsta mesa u različitim umacima. Tako smo imali priliku probati meso u umaku od čokolade, pa u nekom zelenom umaku, pa hrskavu prženu svinjsku kožicu, domaće kukuruzne tortilje, ukratko više je bilo hrane nego što bude kod nas za Božić. Dok sam nabadala onaj svoj mekisčki iz sapunice, Pavelova majka mi je još jednom rekla kako joj je drago da smo došli, i kako je uživala kuhajući za nas, i kako jedva čeka da opet dođemo.

Trudili smo se pričati na engleskom, slabom španjolskom, ali nam se najviše zalomio hrvatski, no njima to nije smetalo, bila im je prevelika čast što smo došli da bi im smetalo. I na stranu sada sva ta hrana, kako je ona skuhana, tko ju je kuhao, od kuda je, sve je to bilo divno, ali neopisiv je upravo taj osjećaj kada kod nekoga dođeš, iz drugog kraja svijeta, po prvi puta u životu, naviknut na neke druge tradicije i običaje, a on te ugosti kao da je sam sebe ugostio, servira ti najbolje jelo u najboljem tanjuru, otvori ti svoje srce, i potpuno ti posveti svoje vrijeme. Bez razmišljanja kakav si čovjek, što ćeš ti njemu dati za uzvrat i što je najvažnije od svega, bez osjećaja da je to MORAO napraviti.

I to je ono najbolje od svega, to je taj Mexico koji pamtim, po najvelikodušnijem gostoprimstvu neiskravrenih ljudi koji su nam potpuno posvetili svoje vrijeme, ne bi li se mi osjećali kao dio njih, i što je najvažnije od svega – potpuno sigurnima.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *